Semir Osmanagić
MISTERIJA ANASAZIJA
PRIJE HILJADU GODINA AMERIČKI PUSTINJSKI KANJONI SU BILI SVJEDOCI RAZVIJENE CIVILIZACIJE KOJA JE MISTERIOZNO NESTALA DAVNO PRIJE DOLASKA INDIJANACA. SASVIM NEOČEKIVANO, AUTOR OTKRIVA IZNENAĐUJUĆE PORUKE NAŠOJ CIVILIZACIJI.
S A D R Ž A J
Uvod
MISTERIJA ANASAZIJA
UVOD
Zadnja dva miliona godina površina Zemlje svjedoči o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100 000 godina. Između njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest hiljada godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bića bi odzvanjali na sve strane.
Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je započeo prije 11 500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena će se intenzivirati: hladni predjeli postajaće hladniji, topli još topliji. Završiće se još jedan ciklus. Dominirajuća civilizacija će vidjeti svoj kraj i biće potrebno još mnogo generacija dok se ne počne ispočetka.
Izgubiće se ona nit koja će spajati civilizacije različitih toplih perioda. Ili će ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim će postajati legendom da bi se vremenom utopila izmedju mita i imaginacije.
Da li će naši daleki potomci znati za nas ili će i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li će znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje?
S pogledom uperenim u budućnost pričati ćemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su uporedo s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali.
Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih građevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska.
Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naučnim” kriterijumima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate.
Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha čudnovatih građevina – možemo samo nagađati. U tome je izazov ove knjige. Iz dubina kosmičke historije izvući na površinu makar djelić znanja onih koji su otišli.
Da se ne zaboravi.
Mi ih zovemo “Anasazi”
Albukerki (Albuquerque), Novi Meksiko
juli 2004.
Slijećem u polumilionski Albukerki. Trećina populacije prostranog, ali slabo naseljenog Novog Meksika je smještena ovdje. Rent-a-car agencije na američkim aerodromima više nisu u pristanišnim zgradama. Danak strahu od terorizma. Šatl me vozi nekoliko kilometara van aerodroma. Formalnosti u AVIS-u traju par minuta. Ključ me čeka u sportskom Hyndai Santa Feu. Sunčano jutro i široki auto-put mi prave društvo na početku mog obilaska svijeta Anasazija i četiri američke države: Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona.
********
“Novi život je rođen. Beba je zaplakala u sobici kamenih zidova. Smještena je na pokrivač. Uz nju je postavljen klip kukuruza (“majka kukuruz”) odakle se ne pomjera narednih dvadeset dana. Beba ostaje u mraku za to vrijeme. Rano izjutra dvadesetog dana, majka podiže dijete, uzima ga lijevom rukom u naručje, podiže klip kukuruza desnom rukom… klima glavom prema svojoj majci, baki djetetovoj… izlaze iz kuće i kreću se prema istoku. Zaustavljaju se, tiho mole, i počinju lomiti kukuruzna zrna bacajući ih prema izlazećem Suncu. Kada je Sunce izašlo čitavom veličinom na horizontu, majka istupa naprijed, podiže dijete ka Suncu i govori: “Oče Sunce, ovo dijete pripada Tebi…”
********
Kako su Anasazi sebe zvali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog odlaska brojni Navaho indijanci su došli sa sjevera (iz Kanade) i vidjevši ostatke gradjevina njihove autore su prozvali Anasazi (“drevni narod” ili, u drugom prijevodu, “neprijatelji naših drevnih predaka”).
Moderna historiografija sasvim zgodno uklapa pojavu Anasazija u svoje okvire. Pominju tri evolutivne faze: onu od prije dvije hiljade godina i pojavu prvih nomada, drugu fazu oko 600. godine i prva naselja izgrađena pod zemljom i napokon razvijenu fazu gradnje kamenih gradova od X-XIII stoljeća.
Sasvim neočekivano, njihovi gradovi smješteni na ogromnim prostranstvima bivaju istovremeno napušteni u XIII stoljecu. Vladajuća teorija je da je došlo do migracije u dva smjera: na jugozapad (današnji Hopi indijanci u Arizoni, koji tvrde da su im Anasazi bili preci) i na jugoistok (devetnaest plemena Pueblo indijanaca u Novom Meksiku).
Ali tu se javlja mali problem, jer postoji veliki civilizacijski jaz izmedju nestalih Anasazija i pojave Pueblo indijanaca.
********
Medju rijetkim pisanim dokumentima o onome što je zatečeno u nedirnutom gradu Anasazija, saznajemo više iz pera rančera i arheologa Al Wetherhilla koji je 1882. posjetio kanjon Mesa Verde.
“Stvari u sobama su bile ostavljene kao da su njihovi vlasnici otišli nekome u posjetu. Perfektni primjerci vaza i posuda su bili uredno složeni na podu; kućni alati na mjestima gdje su ih žene zadnji put upotrijebile… dokazi dječjeg igranja i muškaraca koji su se okupljali, davno dogorjelog pepela u ognjištu… Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da smo mogli vidjeti te ljude oko nas. Gledati ih kako rade u polju dok psi laju i ćurke se glasaju; žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok te djeca koja se igraju u blizini kuća.
Činilo se kao da sam posjetio sveto tlo ovih mirnih domova zauvijek nestalog naroda…”
********
Vožnja je ugodna. Pravim prvu pauzu u Taco Bellu. U restoranu srednjoškolci. Indijanska lica. Podsjećanje da sam ušao na teritorij Sandia Pueblo rezervata. Na parkingu dugokosi indijanac, pedesetih godina, stopira. Prije nego što otvaram vrata auta pitam ga dokle ide. “Do San Isidra, a odatle autobusom do Farmingtona”. Pošto je meni plan da noćim negdje oko Farmingtona nudim mu prijevoz. “Ali”, upozoravam ga, “doći ćemo kasno navečer, jer stajem u Koronadu i ostajem duže u Čako Kanjonu.”
Osmotri me, kao da razmišlja da li će mu vožnja prijati u mom društvu. Onda klimne glavom potvrdno, govoreći da ima dva dana vremena prije nego što mu počne sastanak u Farmingtonu. “Melvin”, predstavlja se. “Ja sam prevodilac Santa Ana Pueblo indijanaca. Prekosutra se sastaju predstavnici Pueblo indijanaca, Juta indijanaca, Navaho i Apačija.”
Čini mi se da ćemo imati interesantan razgovor tokom vožnje.
********
Sunčeve zrake su se odbijale od blještavih oklopa tristo konjanika koji su ponosno paradirali glavnim trgom Meksiko Sitija. Na njihovom čelu je kapetan-general Don Francisko Vaskez de Koronado (de Coronado). O ovom trenutku je maštao već dvije godine otkako ga je 1538. Mendoza postavio za guvernera provincije Nova Galicija (Nueva Galicia). U sebi je ponavljao sve poznate podatke o zemlji smještenoj sjevernije od Nove Španjolske (kolonijalnog Meksika)…
…Kada su muslimani osvajali Portugal 714. godine sedam katoličkih biskupa je, sa svojim sljedbenicima, pobjeglo preko Atlantika u zemlju poznatu kao Antilija i osnovalo sedam gradova. Vremenom su počele kružiti legende da su ti gradovi (Cibole) puni zlata, srebra i dijamanata…
…Nakon udesa njihovog broda u Meksičkom zaljevu tri Španjolca i Esteban iz sjeverne Afrike su, nakon osam godina lutanja po neistraženim prostorima (današnjeg Teksasa i sjevernog Meksika), napokon došli u Meksiko Siti 1536. godine. Gradskim liderima su govorili kako su usput čuli price o “velikim gradovima čije su ulice prepune zlatara, zgrada sa mnogo katova i kamenih kapija optočenim dragim kamenjem…”
… Kralj Španjolske je pokazao poseban interes za legende i 1539. poslao ekspediciju da ih istraži. Esteban je služio kao vodič, a fratar Markos de Nica je bio predstavnik krune. Prvi susret ekspedicije sa Zuni indijancima u gradiću Havikuh doveo je do stradavanja Estebana i njegove družine. Fratar Markos se vratio u Meksiko Siti i izvjestio o postojanju “zlatnih gradova, od kojih je najmanji bio veći od Meksiko Sitija”.
General Koronado se vratio u stvarnost. Nastavio je odmahivati gomili okupljenoj na glavnom gradskom trgu. Nakon pozdravljanja sa vicerojom, kraljevim namjesnikom u Novoj Španjolskoj, kolona sa konjanicima i zastavama, hiljadu crnačkih robova i indijanaca, hiljadu konja te stada ovaca, krava i mazgi sa zalihama hrane napuštaju Meksiko Siti. Koronado se već slavodobitno vidi na povratku nakon otkrića sedam zlatnih gradova Cibole kako, ovjenčan slavom i bogatstvom, potamnjuje Kortesovu i Pizarovu popularnost.
********
“Svih devetnaest Pueblo plemena je smješteno u radijusu od 350 milja”, govori mi Melvin. “Santa Ana, moje pleme, je desno odavde” (rukom pokazuje kroz svoj prozor). Do nas su Zia, Hemez, Kočiti, Santo Domingo… Ispod nas (okreće se prema zadnjem prozoru) je Sandija pleme. A tamo su ti (ruka mu ide iza mog vrata) Laguna, Akoma i Tohađili…
“Kojim poslom ideš u Farmington? Kakav sastanak imate?” pitam.
“Tužili smo Vladu SAD da nas ne štiti od korporacija koje koriste uran sa naših teritorija, a ne plaćaju dogovoreno” odgovara.
“Rekao si da si prevodilac u svom plemenu. Da li zbilja danas postoji potreba za takvom funkcijom?”
“To jeste djelomično relikt prošlosti. Ali, naša je tradicija vrlo jaka i jezik se pomno njeguje bez obzira što nas je ostalo samo nekoliko stotina. A onda, mi svi govorimo drugačije medju Pueblo plemenima. Takodje, Apači, Jute i Navaho imaju potpuno različite jezike. Stoga prevodjenje postaje važno za medjusobnu komunikaciju. A ti, kojim si ti poslom u Novom Meksiku?”, upitao me je.
“Izučavam Anasazije”, kratko odgovorih.
“Šta znaš o njima?”
“Znam da vi, Pueblo, tvrdite da su bili vaši preci”, odgovaram sa upitnim pogledom i čekam njegovu reakciju.
“Da, Anasazi su naši drevni preci”, zamišljeno odgovara.
********
Koronado je sa svojom ekspedicijom pratio rijeku San Pedro (ušao u današnje SAD). Zauzeo je Havikuh i vojnički porazio Zuni indijance. Medjutim, zlatne gradove nije našao. Nastavljao je na sjeveroistok, napadao indijanska naselja (“puebla”), gubio vojnike i robove, ostajao bez hrane. Prošao je Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Oklahomu i Kanzas. Ni traga od legendarnih gradova Cibole. Odlučio se na povratak. Dvije godine nakon glamuroznog ispraćaja 1540. vratio se u Meksiko Siti sa samo stotinjak vojnika i praznih ruku. Ekspedicija je proglašena neuspjehom.
********
Sa desne strane puta ganitna tabla sa natpisom: “Coronado, State Monument”. Prekidam razgovor sa Melvinom. Parkiram ispred zgrade muzeja. On mi kaže da će me pričekati na klupi u hladu.
Fotografija 1: Ulaz u drevno indijansko naselje Kuaua
u Koronado nacionalnom parku, Novi Meksiko
Ovdje je nekada bio pueblo Kuaua, gradić sa 1 200 prostorija. U septembru 1540. je glavnina armije generala Koronada bila zauzeta u sukobima sa Zuni i Akoma indijancima, ali je izvidnica došla u ovu dolinu. Brutalno su se ponijeli prema domaćinima i došlo je do općeg sukoba.
Neki dokumenti tvrde da je Koronado ovdje proveo čitavu zimu, ali arheološki dokazi to ne potvrdjuju.
Iz muzeja put vodi ka vrlo skromnim ostacima ruševina gradića i replici jedne prostorije i jedne kive (duhovnog središta naselja). Ako je gradić podignut u XV stoljeću, dakle samo 300 godina nakon dominacije Anasazija, onda je bio vrlo blijeda kopija razvijenijih predaka. Zidovi su tanki u poredjenju sa gradnjom Anasazija, arhitektura inferiorna.
Tabla na uskoj stazici: “ne uznemiravajte zmije dok prelaze”.
Ovo mjesto simbolično postaje raskršće postojećih i nepostojećih svjetova i dogadjaja. General Koronado je ovdje prezimio, a nema dokaza za to. Tražio je nepostojeće zlatne gradove sa sasvim realnom vojnom silom. Tadašnji (a i današnji) Pueblo indijanci tvrde da su potomci Anasazija, mada postoji uočljiv civilizacijski jaz izmedju njih i to bi trebalo da negira njihovu tvrdnju. “Državni monument” Koronado zapravo nema monumenta. Natpisi u muzeju veličaju barbarski ulazak prvih Evropljana na sveto tlo mirnih indijanaca. I tako redom. Sve je zbrkano. Što je stvarnost?
Ima razloga da sam ovdje u društvu baš Pueblo indijanca. Moraću neke odgovore da dobijem od njega.
Fotografija 2: Naselje Kuaua od nekadašnjih preko 1200 prostorija na četiri nivoa
je najvećim dijelom pretvoren u prašinu
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Melvin i ja nastavljamo putovanje Novim Meksikom. “Ovo je zemlja Đikarila Apači indijanaca”, pokazuje mi rukom na desnu stranu. “Sjeverno, sve do Kolorada, je njihova teritorija.”
Ubrzo dolazimo do raskrsnice prema Čako nacionalnom parku. Četrdeset kilometara vožnje neasfaltiranom prašnjavom cestom. Na nekoliko mjesta usjeci sa znakovima upozorenja da nisu prolazni prilikom kiša. Tada je Kanjon odsječen od svijeta. Naseljenog mjesta nema uokrug 100 kilometara.
********
“Melvine, da li tvoje pleme još uvijek ima običaje komuniciranja sa duhovima predaka?”, napokon sam uputio direktno pitanje mom saputniku.
“Svaki od Puebla ima svoje vidovnjake. Oni su u stanju da vide u druge dimenzije i kontaktiraju duhove naših starih.”
“Da li ti možeš da vidiš?” slijedilo je moje pitanje.
Melvin je zastao na čas kao da odmjerava koliko treba da mi kaže.
“Da. Ja sam los nuevos videntes – nova generacija vidovnjaka.”
Želio sam da znam zašto se nazvao “novom generacijom”. Što je to što čine različito u odnosu na svoje prethodnike. I, zapravo, kako je došlo do pojave “vidovnjaka”.
“Davno prije dolaska Španjolaca”, započeo je “postojali su vanserijski vidovnjaci iz reda Anasazija. Oni su bili u mogućnosti da čine nezamislive poduhvate. I predstavljali su poslednju kariku znanja koja se protezala hiljadama godina u prošlost i završavala sa Majama i Toltecima Meksika.”
Osjetio sam da dolazim na djelomično poznati teritorij.
“Šta misliš kako su Anasazi počeli izlaziti na put znanja?”, nastavljam.
“Vidiš, to je interesantno. U jednom momentu, iz radoznalosti ili gladi, prvi Anasazi su počeli jesti energetski moćne trave. Kada su trave izazvale čudnovate efekte, oni su ih počeli analizirati”, govori Melvin istovremeno pokušavajući da razazna moje reakcije.
“Dakle, prvi Anasazi vidovnjaci su to postali sasvim slučajno”, zaključujem. “I kakve efekte su te trave izazivale?”, pitam i usporavam auto, jer se približavam svom današnjem odredištu, a želim da ovaj razgovor potraje što duže.
“Najvažnija posljedica je bila da su otkrili postojanje dva svijeta, dvije svijesti. Našu svakodnevnu, materijalnu, čulnu svijest, koju kontrolira desna strana mozga. I onu uzdignutu svijest, iznad naših pet čula, kojoj pristup ima lijeva strana mozga. Kasnije su razradili tehnike kojima bi lakše doprli u stanje uzdignute svijesti. Kao stimulans su koristili iste trave, ali bi im bilo dovoljno da udišu dim i meditacijom bi doprli na mjesto odakle bi mogli da vide”.
“Šta bi sve mogli da vide?”, ostajem fokusiran.
“Vidjeti znači imati pristup znanju. Prošlosti i budućnosti.”
“Imaš li ti pristup detaljima iz prošlosti?” pitam i smiješim se u sebi. Kao da mi je Melvina nebo poslalo. Imam toliko pitanja za njega.
“Rekoh ti da sam vidovnjak. Kada se fokusiram da vidim u prošlost onda znam sve što se tada dogadjalo.”
********
Iznenada smo izbili na asfalt. Ušli smo u oblast Nacionalnog parka. Čako kanjon je na listi zaštićenih svjetskih spomenika kulture. Iza prve okuke prizor koji me obuzima posebnim osjećajem: izbili smo pred Fajada Butte. Impresivno kameno brdo koja se uzdiže 135 metara iznad polupustinjskog tla obraslog šikarom.
Nalazim se na preko 2 000 metara visine i ušao sam u srce kompleksa Anasazija.
Parkiram da napravim nekoliko fotografija. Pitam Melvina hoće li da ga slikam. Kaže da se Santa Ana indijanci nerado slikaju. Više nisam insistirao. Oblaci žurno prolaze iznad Fajada Butte i to mi daje bijelu pozadinu na fotografijama.
Fajada je španjolska riječ i znači pojas. Na mjestima gdje se sastaju materijali različite čvrstoće dolazi do odronjavanja i iz daljine to naliči crnom (sjenovitom) pojasu.
Prije šezdesetak miliona godina ovdje je bilo more i to je razlog što su na vrhovima ovih brda pronadjeni ostaci školjki, zubi prethistorijskih ajkula, rakova i morskog pijeska. Za novih šezdeset miliona godina i ovi prirodni monumenti će se potpuno odroniti i zauvijek isčeznuti iz krajolika. (Time će kaubojski filmovi ostati bez svoje prirodne pozadine.)
Fotografija 3: Fajada Butte, impresivan prirodni monument sa naseljem Anasazija
ugrađenim u liticama, Čako kanjon, Novi Meksiko
Dugogodišnje studije su potvrdile da su Anasazi na ovom mjestu imali vrlo razvijenu astronomiju. Dosada je pronadjeno 13 petroglifa, geometrijskih simbola uklesanih na kamenim liticama.
Svaki petroglif ističe igru svijetla i sjene tokom ključnih položaja sunca i mjeseca na nebu: proljetna i jesenja ravnodnevnica, te ljetni i zimski solsticij. Preciznost kojom su petroglifi locirani je fenomenalna: samo na jedan dan u godini sunčeva ili mjesečeva svjetlost pada na željenu točku petroglifa.
Na ovom svetom brdu Anasazija pronadjeni su ostaci nekoliko građevina i keramike. Motivi na keramici upućuju na period izmedju X i XII stoljeća, doba kada je ovaj kanjon bio središte svijeta Anasazija. Na jugozapadnoj strani je otkrivena 230 metara dugačka rampa koja se uzdiže preko 100 metara. Riječ je o vrlo složenom građevinskom poduhvatu izvedenom bez ikakvih metalnih alata.
Pronađeni su ostaci jedne kive, svete kružne prostorije Anasazija, u kojoj su vidovnjaci održavali svoje sesije.
********
“Napraviti kivu na liticama Fajade je bio zahtijevan posao”, ponovo otpočinjem razgovor sa Melvinom.
“Gdje god su Anasazi živjeli, imali su i kive. Vidovnjaci bi se tu dnevno okupljali i ukrštali informacije iz dva svijeta”, odgovara.
“Kažu da je sipapu, rupa u zemlji unutar kive, simbol prethodnog svijeta”, pitam.
“Sipapu je više od toga. Naši stari su došli na ovaj svijet iz zemljine utrobe...” (Dok ga slušam u sebi prevodim: preživjeli stanovnici prethodne apokalipse su bili smješteni u podzemnim pećinama.)
“…Prva tri svijeta su bila uništena vatrom, ledom i vodom…” (Znam da govori o tri katastrofe koje su uništile prethodne civilizacije: vulkani, ledeno doba i potop nakon potonuća Atlantide.)
“…Kada se voda povukla, bogovi su tražili da naši preci izađu na površinu i započnu sa Četvrtim svijetom. Svaka kiva ima sipapu kao podsjećanje odakle smo došli. Takodje, duhovi naših predaka se redovno prizivaju na našim sesijama kroz ovaj otvor. On je kapija izmedju unutrašnjosti majke Zemlje i nas na površini, izmedju prošlosti i sadašnjosti.”
“Da li su postojale granice za vidovnjake?” pitam.
“U ona stara vremena, broj vidovnjaka se počeo naglo širiti. Nove generacije su se učile kako da vide. I to je bio početak njihovog kraja. Sa prolaskom vremena, broj vidovnjaka je porastao, a pogotovo je rasla njihova obsesija sa onim što su vidjeli. Postajali su vrlo vješti i mogli su posjećivati čudne svjetove koji bi ih ispunjavali strahom i poštovanjem. Ali, zbog njihove obsesije vidjenim, prestali su biti mudri i ljudi od znanja.”
“Da li je obsesija bila sudbinom svih vidovnjaka?”, pitam.
“Ne. Neki vidovnjaci su izbjegli tu sudbinu. Bili su veliki, mudri, pravi ljudi od znanja. Uspijevali su viđenje koristiti pozitivno i prenositi blagotvorni utjecaj na članove svojih zajednica. Ja sam siguran da su, pod njihovim vođstvom, populacije čitavih gradova prešle u druge svjetove da se nikad ne vrate.”
Ta me rečenica ošinu poput groma. Time je potvrdio moje slutnje o sudbini Maja. I, sada evo, na početku mog susreta sa svijetom Anasazija, već mi daje odgovore i o njihovom misterioznom nestanku.
********
Najpoznatiji petroglifi Fajade su dvije spirale uklesane u stijeni. Veća spirala ima 19 kružnih linija; manja je lijevo od nje sa devet i po linija i izduženim završetkom.
U podne, na prvi dan ljeta, sunčeva zraka se probija izmedju stijenja i, u obliku noža, pada točno na sredinu veće spirale.
Na prvi dan zime, dva svjetlosna “noža” padaju točno na ivice veće spirale.
I, na koncu, na prvi dan proljeća i jeseni, svjetlosni “nož” prolazi kroz sredinu manje spirale.
Sjajno.
Fotografija 4: Dvije sunčeve zrake padaju na ivice spirale
označavajući prvi dan zime, petroglif Fajada Butte,
Čako kanjon, Novi Meksiko
Kretanje sunca na horizontu se odvija u ciklusima: brži tokom proljeća i jeseni, sporiji ljeti i zimi. U danima koji prethode 21.09. i 23.03. sunce mijenja svoju nebesku putanju čak po pola stepena svaki dan. Međutim, oko 22.06. i 22.12. putanja strašno uspori i postaje gotovo identična dan za danom. Otuda i pojam “solsticij”, odnosno “nepomičnost” na latinskom jeziku.
Anasazi su znali za ove pojave. U legendama Hopija i Pueblo pominju se mogućnosti da će se sunce prestati zauvijek kretati u danima oko početka ljeta ili početka zime. Dakle, ili će zemlja potonuti u vječnu hladnoću ili će ljetne vrućine biti neprestane. Stoga i plesovi Indijanaca da umilostive božansko Sunce da ne prestane sa svojim nebeskim kretanjem.
Fotografija 5: Sunčeva zraka, poput svjetlosnog noža, prolazi kroz sredinu uklesane spirale
samo na dan ljetnjeg sunčevog solsticija, Fajada Butte, Čako kanjon, Novi Meksiko
Slično kao i sunce, tako i mjesec ima svoje ciklične ritmove. Prilikom njegove najsjevernije orbite vizuelno se dogadja slično nebesko mirovanje kao i kod sunca prilikom solsticija. Zahvaljujući sunčevoj gravitaciji, mjesečeva orbita se ponavlja svakih 19 godina i ta se pojava naziva Metonskim mjesečevim ciklusom. Glavno "mirovanje'’je praćeno sa sporednim (manje ekstremnim) “mirovanjem” svakih devet i po godina.
Anasazi su obratili posebnu pažnju ovim mjesečevim mirovanjima.
Pomenuti piktoglif – spirala na Fajade Butte - bilježi glavni period mjesečevog “mirovanja” na taj način da obasja piktoglif u potpunosti, a granica sjene ide lijevim obodom spirale. Drugim riječima, Anasazi su znali za Metonski ciklus, za dane koji su se ponavljali svakih devetnaest godina kada bi se mjesec našao u istom nebeskom položaju.
Za vrijeme sporednog mjesečevog “mirovanja” svijetlost obasja ravno jednu polovinu spirale idući točno kroz njenu sredinu; druga polovina je u sjeni. Ugao koji formira mjesečeva sjena identičan je uglu usječene linije spirale na mjestu njihovog dodira.
Dodamo li tome da se period glavnog “mirovanja” od 19 godina poklapa sa brojem linija na većoj spirali (19), a period sporednog mjesečevog “mirovanja” poklapa sa brojem krugova velike spirale (devet i po), upotpunjuje se nevjerovatna astronomska priča o piktoglifima Fajade Butte.
Ove igre sjenke i svijetla su moguće, jer se ispred piktoglifa nalaze tri kamena bloka, svaki visok po 2 metra i težak po nekoliko tona. Još uvijek se vode polemike da li su ovi blokovi nastali prirodnim odronjavanjem ili su ih Anasazi tu postavili.
Nevjerovatna preciznost kojom svijetlo pada na spirale za mene je dovoljan dokaz da su Anasazi postavili ove kamene blokove na takav način da blokiraju i propuštaju svjetlost da bi dobili željene astronomske efekte.
Petroglifi se nalaze na još nekoliko litica. Geometrijski oblici dvostruke spirale i zmije ponovo bilježe isti efekat kod ekstremnih nebeskih položaja sunca. Posebno je interesantna sjena koja se formira za vrijeme jesenje ravnodnevnice kada linija sjene istovremeno dodiruje glavu, tijelo i rep krivudave zmije.
Zmija, odnosno serpent, je motiv koji Anasazi koriste slično kao i Maje. Simbol znanja, superiorno nebesko biće.
Anasazi nisu ostavili pisanih dokumenata. Ali, i ovih nekoliko škrtih znakova u kamenu su dovoljni da razuvjere historičare da su Anasazi pratili nebeske pojave da bi utvrdili “kada je vrijeme za sjetvu”.
Perfekcija njihovih piktoglifa daleko nadilazi potrebe zemaljskog kalendara i agrikulturnog društva.
Anasazi nam ostavljaju geometrijsku poruku o svojim astronomskim konceptima.
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Ulazak u Čako kanjon. Osjećaj divlje ljepote. Ili, lijepe divljine, svejedno. Polupustinjski predjeli, surovih zimskih uvjeta, kratkih kišnih perioda, sunca koje prži tokom ljetnih mjeseci, prosto ne odaje mjesto koje je nekada bilo živim centrom Anasazija, njihovim duhovnim, komunikacijskim, građevinskim i trgovačkim središtem.
Prije 130 godina je prvi nabasao na kanjon Richard Wetherhill: “Tamošnje ruševine su ogromne. Jedanaest je velikih puebla ili naselja koja sadrže od stotinu do pet stotina prostorija i veći broj manjih naselja… Koliko, ne znam, sigurno ih je više od stotinu.”
Meni predstoji obilazak dvadesetak kilometara Kanjona.
********
“Hej, Melvine, ko je dolazio na mjesta napuštenih gradova Anasazija?”, koristim nekoliko minuta za razgovor prije nego što izbijem na prvi grad u Kanjonu.
“Došli su osvajači”, odgovara mi moj saputnik, Pueblo indijanac.
“Ko su bili ti osvajači?”, uporan sam.
“Drugi indijanci. Spuštali su se u ove predjele i još južnije, u Meksiko”, gestikulira rukom i pokazuje u pravcu jugozapada.
“Kako to da su oni osvajali duhovno naprednije narode?”, pitam se naglas.
“Već sam ti rekao da su pojedini gradovi, pod vođstvom velikih vidovnjaka, napustili ovu dimenziju znatno ranije. I ovdje, i u Meksiku, i u svijetu Maja. Oni što su ostali, bili su pod vođstvom onih koji su bili opsjednuti viđenjem i koji nisu imali praktične odgovore za interese svojih zajednica. Oni si bili fijasko.”
“Da li je bilo spiritualnog kontinuiteta Indijanaca-osvajača sa starosjediocima?”, interesuje me.
“Vidiš, ovi osvajači bi zavladali materijalnim svijetom. Ali, nisu nikad naučili da vide.”
“Kako misliš da nisu naučili vidjeti? Pa mora medju današnjim indijancima biti onih koji prelaze izmedju dvije dimenzije”, nastavljam diskusiju.
Moj novostečeni prijatelj se smiješi. Udahne duboko i nastavlja.
“Nije da nisi u pravu. Novi spiritualni lideri su učili procedure Anasazija, Tolteka, Maja… Medjutim, oni nisu ovladali unutrašnjim znanjima. Zato ih ja i ne zovem vidovnjacima već vračevima. Oni zapravo nisu znali što im se događa prilikom spiritualnih izleta, niti su to znali objasniti, jer nisu vidovnjaci.”
“Kako je dolazak Španjolaca utjecao na njihov rad?” pitam.
“Kada su Španjolci došli, stari vidovnjaci su već stoljećima bili odsutni. Nove generacije vračeva su počele da osiguravaju svoje pozicije. Spiritualno inferiorni i barbarski nastrojeni Španjolci su zapravo pomogli novim liderima Indijanaca da očvrsnu…”
To mi se učinilo malo nelogično, ali već smo izbili na proširenje puta…
********
… Hungo Pavi, “Čakoanska velika kuća”, kako stoji na tabli pored naselja, je na ulazu u Kanjon. Nije poznato originalno ime koje su mu dali njegovi graditelji. Jedan od mogućih prijevoda imena sa indijanskog bilo bi “travnato proljetno mjesto”.
Fotografija 6: Ulazak u Hungo Pavi, naselje Anasazija u Čako kanjonu,
Novi Meksiko, naseljen u periodu 1 000 – 1 250 godine
“Naseljeno od 1000 – 1250-ih, sveto mjesto, uđite sa poštovanjem”, te riječi sa table upućuju na respekt.
Sa dosta sigurnosti se može ustvrditi da je Hungo Pavi građen od 943. godine do 1047. U temeljima zidova su nađeni ostaci nosivih greda i putem čitanja njihovih prstenova može se odrediti godina kada su posjećeni.
********
Moderna arheologija ima nekoliko metoda za određivanje starosti nalazišta. Geološku (prema starosti zemljanih slojeva), kulturno-komparativnu (poređenje keramike, stilova gradnje, umjetničkih predmeta sa narodima koji su živjeli u blizini) te dvije metode iz XX stoljeća: metoda ugljika-C14 (vrijeme poluraspada radioaktivnog ugljika) i dendrokronologiju (utvrđivanje starosti prema prstenovima stabla).
Sa izvjesnim odstupanjima ugljikova metoda se može primjeniti na utvrđivanje starosti organskih materijala do 55 000 godina u prošlost. Dendrokronologija je komparacijom kodova na drveću uspjela otići skoro 10 000 godina u prošlost sa preciznošću od +/- 5%.
Astronom iz Arizone Andrew Douglas je 1929. analizirao nosive grede iz Čako kanjona (naselje Pueblo Bonito) i iz nešto sjevernijeg peubla Aztec i njihovim poređenjem je utvrdio da najstariji primjerci sežu 800 godina prije Kolumbovog dolaska na američko tlo. Nastala je nova naučna disciplina, dendrokronologija, a Douglas je osnovao Laboratoriju pri Univerzitetu u Arizoni koja i danas ima najveći broj primjeraka prstenova stabla sekvoje, hrastova, borova i drugih. Njegov doprinos arheologiji i historiji je neprocjenjiv.
Zahvaljujući tim istraživanjima poznate su tačne godine kada su posječena stabla za gradnju naselja u Čako kanjonu. Štoviše, i godišnje doba kada je stablo posječeno i ostavljeno da se suši.
********
Susret sa pueblom Hungo Pavi mi donosi i prvu priliku da dotaknem rasušena debla koja su obrađena rukom Anasazija.
Naselje ima orijentaciju prema istoku i direktno gleda na sveto brdo Fajada Butte. Nekoliko preživjelih zidova, koji još uvijek prkose vremenu te pregrade koje su dijelile prostorije, je sve što je ostalo vidljivo iznad površine zemlje. Pažljivim promatranjem (i uz dosta imaginacije) moglo se zaključiti da je prizemni dio kompleksa imao 73 prostorije. Ostaci dvije kive su vidljivi u centralnom dijelu.
Hungo Pavi je smješten tik uz litice kanjona. U pozadini se, uz napor, vide ostaci uklesanih drevnih stepenica koje su bile sastavni dio mreže puteva svijeta Anasazija.
Ostaci dvospratnog zapadnog zida i širina nosivih zidova od preko jednog metra (!) upućuju da su na njima bili smješteni još, najvjerojatnije, dva sprata. Na taj način bi se broj prostorija popeo na oko 200.
Fotografija 7: Debljina nosivih kamenih zidova je preko jedan metar,
Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko
Sve do ovog momenta priča ide nekako logično. Imamo malo naselje odnosno apartmanski kompleks od 200 prostorija u kojeg bi mogli smjestiti stotinjak manjih porodica. Tu su i “ceremonijalne” kive za zajednička okupljanja.
Međutim, u ruševinama prostorija nema tragova kamina, odnosno ograđenih prostora za ognjišta. A živjeti šest surovih zimskih mjeseci bez grijanja ne zvuči logično.
Nadalje, na ovu veličinu puebla trebalo bi biti izgrađeno barem petnaestak manjih kiva, jer bi obično svaki klan imao svoju kivu uz par velikih, zajedničkih kiva.
Zaključak: Hungo Pavi je služio kao povremeno prebivalište, u ljetnim mjesecima, vrlo limitiranom broju Anasazija.
Fotografija 8: Visoki trospratni zid je okruživao naselje sa oko 200 prostorija,
Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko
Čemu onda toliki napor za izgradnju tako solidnih i širokih kamenih zidova? Usto, nekada je na zidovima bio plaster sa ukrasnim crtežima. Građevinski poduhvat neproporcionalnih razmjera s obzirom na to koliko se koristio.
Nova zagonetka.
********
Melvin me čekao u autu dok sam obilazio naselje. Motor i hlađenje radi. Poslužio se “ledenim” čajem sa zadnjeg sjedišta koji je odavno prestao biti leden. Našao je i neku radio stanicu na španjolskom.
“Jesi li našao što interesantno?”, ovaj put on počinje.
“Neke odgovore i nova pitanja”, odgovaram. Pokušavam se onda sjetiti gdje smo stali sa razgovorom.
“Reci mi, zašto si mi rekao da su Španjolci bili korisni vidovnjacima?”.
“Njihovo prisustvo je pomoglo spiritualnim liderima Indijanaca da usavrše svoja znanja. Čudno je, ali ekstremni teror kojem su bili izloženi tada, a kasnije i pod bijelim čovjekom, dao im je zamah da razviju nove spiritualne procedure i nove principe”, govori Melvin.
“Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja?”
“U početku velik. Međutim, kasnije je znatno reduciran. Uglavnom je većina bila pobijena.”
“A danas?”, nastavljam.
“Nekolicina. I oni su razasuti na sve strane.”
“Da li si s njima u kontaktu?”
“Sa ponekim. Vidiš, zadnjih nekoliko stoljeća, preostali vidovnjaci su svjesno sebe izolirali. Posljedica je bilo stvaranje odvojenih zajednica. Primjera radi, ti znaš za postojanje devetnaest Pueblo plemena. Ako odemo daleko u prošlost, može se vidjeti da je devetnaest vidovnjaka začelo proces osamostaljivanja jednih od drugih na različitim teritorijima. Današnja plemena imaju dosta razlika čak i u jeziku i nekim običajima, a opet svi mi vodimo zajedničkim korijenima.”
********
Krećemo dalje. Nekoliko kratkih kilometara do posebne, dugoočekivane arheološke poslastice.
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Američka vojna ekspedicija je ušla u teritorij Navaho indijanaca. Posjeta Čako kanjonu je uslijedila 1849. Poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Karavahal (Carravahal) su najimpresivnije od trinaest ruševina kanjona nazvali Pueblo Bonito, “lijepi gradić”.
Originalno ime koje su mu Anasazi dali nije poznato. Ali, zato su stotine godina kasnije svoja imena napuštenom gradu dali Hopi, Pueblo i Navaho indijanci.
Fotografija 9: Pueblo Bonito, srce svijeta Anasazija, u punom sjaju oko 1 100. godine,
Čako kanjon, Novi Meksiko
Od ponovnog otkrića sredinom XIX stoljeća Pueblo Bonito je neprestano vandaliziran u narednih 70 godina. Od četverospratnih zidova, osamsto apartmana, četrdesetak “standardnih” i tri velike kive… ostalo je malo.
I kao da to nije bilo dovoljno, 1941. je kolapsirala gigantska stijena iznad Pueblo Bonita. Trideset hiljada tona teška tzv. “Prijeteća stijena” se sručila na ruševine gradića ispod sebe uz potmulu buku. Od pedeset metara široke, trideset metara visoke i petnaest metara debele stijene ostala je, kao što sam se mogao uvjeriti, gomila manjeg kamenja. Dodatnih tridesetak prostorija Pueblo Bonita je zauvijek uništeno.
U pripremi putovanja proučavao sam fotografije iz doba kada je “Prijeteća stijena” još uvijek bila dio litica. Nesumnjivo je da su Anasazi i prije gradnje bile svjesni opasnosti od rušenja. Zato su u podnožju stijene podigli kamene terase koje su usporavale eroziju i minimizirale opasnost od rušenja. Navaho indijanci su, impresionirani ovim građevinskim poduhvatom, Pueblo Bonito nazvali Tse biyahnii a ah, odnosno “stijena koja je pričvršćena odozdo”.
Fotografija 10: Ostaci “Prijeteće stijene”, teške 30 000 tona, koja je kolapsirala
na Pueblo Bonito 1941. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko
Gradnja Pueblo Bonita je započeta 850. godine. Dograđivan je u tri navrata da bi gradnja stala 1 150. Dokazi života se u njegovim prostorima nalaze do početka 1200-ih, a onda, neočekivano i bez prisile, grad se mirno i misteriozno napušta.
Impresionirani građevinskim umijećem Anasazija, prvi arheolozi i historičari procjenjuju broj stanovnika Pueblo Bonita na nekoliko hiljada. Broj prostorija (800) su pomnožili sa potencijalnim članovima porodica (4-5) i dobili su ove cifre. Na sličan način su došli do populacije u Čako kanjonu: 13 gradića po par hiljada ljudi, dakle govorimo o dvadeset pet hiljada ljudi. I to je imalo smisla da bude centar svijeta Anasazija koji bi, po njima, brojao stotinjak hiljada ljudi u radijusu od hiljadu kilometara.
Nažalost, računicu im je pokvarila zdrava logika. Naime, u Pueblo Bonitu je samo pedesetak prostorija sa ognjištem za vatru. Najedamput, umjesto tri-četiri hiljade ljudi procjena broja stanovnika se smanjuje na samo stotinjak žitelja. U polovini okolnih naselja uopće nema ognjišta za vatru u prostorijama što znači da su ova naselja bila samo povremeno naseljena (tokom ljeta).
I sad se postavlja pitanje odakle radna snaga za podizanje impresivnih kamenih zidina, četverospratnica i kružnih kiva, mreže kamenih puteva koji su se prostirali stotinama kilometara daleko i povezivali oko 150 “velikih kuća” (naselja) Anasazija.
I sve to u uvjetima surove klime, škrte zemlje i oskudne vode kada je glavnina vremena ipak trebala biti posvećena osiguranju hrane.
********
Nekoliko fotografija ostataka “Prijeteće stijene” i ostao sam bez filma. Vraćam se u auto po novi film. Melvin, po običaju, sjedi uz klimu upaljenu na najjače, sluša svoju meksičku radio stanicu, zamišljenog pogleda. Ledenog čaja više nema.
“Melvine, hoceš mi se pridružiti u obilasku ruševina Pueblo Bonita?” pokušavam da pridobijem društvo.
“Ti idi, a ja ću te pratiti pogledom. I biti uz tebe,” izvlači se još jednom.
“Na ovaj momenat sam čekao dugo”, govorim “da se nađem pokraj velike kive i pokušam doći do spoznaja Anasazija kada su se okupljali u njima”.
“Nadam se da ćeš osjetiti kolosalno otkriće vidovnjaka Anasazija”, zagonetno mi se obraća.
Vidim da ću ostati još par minuta u autu. Melvin me mami.
“Kakvo kolosalno otkriće?”, pitam.
“Vidiš, vidovnjaci Anasazija su, uz veliki rizik, uspijevali da vide neopisivu silu koja je bila izvorom svih živih bića. Zvali su je Orao.”
“Zašto orao?”, sada već ima moju punu pažnju.
“Onih par odbljesaka koji su mogli izdržati, oni su vidjeli nešto što je podsjećalo na crno-bijelog orla beskrajne veličine.”
“I šta su još naučili o toj sili?”, izvlačim iz Melvina.
“Vidjeli su da Orao daje svijest i znanje. On kreira bića da bi oni živjeli i obogaćivali datu im svijest i znanje.”
“I onda?”
“Oni su vidjeli kako ta obogaćena svijest napušta bića nakon smrti… i kako se kreće ravno ka Orlu … koji bi je progutao,” sporim glasom Melvin saopštava zastrašujuću istinu.
“Hočeš da kažeš da je jedini razlog za naše postojanje da obogatimo svijest svojim životnim iskustvima… i da ta svijest služi kosmičkoj sili kao hrana?”, razmišljam naglas.
Pogledi nam se sreću. Njegove tamnosmeđe oči i naborana koža mi ne pružaju utočište. Kao da smo došli do zadnje kosmičke stanice i znamo da nemamo više kuda. A ishod nam ne ide u korist.
“Vidovnjaci Anasazija su vidjeli da su živa bića tu da obogate svijest koja bi postajala Orlovom hranom. Od drevnih vremena do danas. I zauvijek.” završava Melvin.
“Toliko o otkrićima vidovnjaka Anasazija”, mislim se u sebi. Izlazim iz auta pod dojmom našeg razgovora.
********
Stojim ispred gradića i posmatram njegove konture. Pueblo Bonito je bio izgrađen u obliku slova “D”. Kružni dio kompleksa gleda na jug primajući i zadržavajući sunčevu toplotu za vrijeme hladnih zimskih dana. Najveća kiva je perfektno orijentirana u pravcu sjever-jug (“bez upotrebe kompasa”, naravno).
Svaki kamen je ugrađen u zidove sa posebnom pažnjom.
Zid koji dijeli kompleks na dvije polovine nema odstupanja od perfektne orijentacije prema sjeveru (tačnije, odstupanje je manje od jedne četvrtine jednog stepena!). Velika kiva na istočnoj polovini naselja je smještena na crti od točno 45 stepeni prema istinskom sjeveru.
Očigledno, gradnja je bila dio astronomske orijentacije Anasazija.
Prvi dio naselja na koji me dovodi uski put su istočne zidine. Ostaci dva visoka zida i u njima neobičan otvor – prozor. Kasnije ću otkriti tragove šest sličnih ugaonih prozora.
Pažljivim promatranjem ustanovljena je njihova astronomska funkcija. Naime, tokom godine se sa ovih prozora može promatrati kretanje sunca sve do konca oktobra. I kada se čini da sunce nestaje sa horizonta, jer ga više nije lako pratiti iz ove pozicije, dešava se nešto neočekivano. Uski tračak svjetlosti prolazi kroz prozor i može se pratiti na zidu susjedne sobe. Sa dolaskom novih dana i sedmica na tom zidu se prati kretanje sunčeve svjetlosti. I, napokon, na dan zimskog solsticija, 22. decembra, sunčevi zraci oblikuju kvadratić koji počiva na samom uglu dva susjedna zida!
Fotografija 11: Dokazana je astronomska funkcija uganih prozora Pueblo Bonita
koji su pratili sunčevu putanju, Čako kanjon, Novi Meksiko
Ako već nisu imali kalendar na zidu, barem su mogli preko putanje sunčeve svjetlosti znati kada se približava prvi dan zime.
Ono što danas ne vidimo na zidovima je plaster koji je prekrivao ove kamene zidove i vjerojatni markeri na zidu koji bi označavali važne tačke sunčeve putanje.
********
Za izgradnju trinaest naselja u kanjonu trebalo je posječi i ugraditi 225 000 stabala. A najbliže šume su se nalazile šezdesetak kilometara daleko.
Temelji zidova Pueblo Bonita su, slično kao i kod ostalih naselja, široki preko jedan metar. Zidovi koji se nastavljaju na njih se sužavaju i to nam govori barem dvije stvari. Prvo, da su originalni graditelji znali da će im građevine imati više spratova te su podizali masivne donje zidove; a drugo, sa užim zidovima na višim spratovima su imali manji pritisak na donje zidove. Svaki kamen je posebno poravnan i obradjen.
Fotografija 12: U zidove Pueblo Bonita pažljivo je ugrađeno preko 50 miliona
obrađenih kamenih pločica, Čako kanjon, Novi Meksiko
Imajući u vidu da je Pueblo Bonito imao stotinjak stalnih stanovnika, a ostala naselja još i manje, realno je postaviti pitanje kako je bilo moguće u tako kratkom periodu izgraditi impresivne i masivne građevine.
Ovaj kompleks je imao samo jedan uski ulaz u naselje. Sem otvorenog, širokog gradskog trga koji je povezivao kive, ulaz u pojedine apartmane je bio moguć samo uz upotrebu drvenih ljestvi. Visoki, četverospratni zidovi su stvarali barijeru za nepozvane goste. Usto, ispred naselja su se nalazile dvije velike zidane platforme sa dodatnim zidovima koji su bili vanjski zaštitni omotač.
Glavni i jedini ulaz je, vremenom, sa dva metra sužen na manje od metra. A onda, kada su sredinom XIII stoljeća Anasazi otišli iz svog Pueblo Bonita, i taj prolaz je zazidan.
********
Čako kanjon je bio centar svijeta Anasazija. Pueblo Bonito je najveće naselje smješteno u samom centru kanjona. A središnja prostorija 150 metara širokog Pueblo Bonita je velika kiva sa radijusom od dvadesetak metara.
Fotografija 13: Ostaci Velike kive, perfektne sjever-jug orijentacije, spiritualnog središta
Pueblo Bonita, Čako kanjon, Novi Meksiko
Mala klupica ispred ostataka podzemne kive me poziva da sjednem.
U srcu sam nestale civilizacije. Ispod mene su izranjale sve njihove tajne, nadanja i planovi. Uz svjetlost vatrenog ognja, dim i miris trava u lulama, kreirala se sadašnjost i budućnost zajednice Anasazija koja se prostirala stotinama kilometara unaokolo.
Sve do momenta kada će pasti odluka da se ulazna vrata, mirno i dostojanstveno, zauvijek zatvore.
Fotografija 14: Za izgradnju trinaest većih naselja u kanjonu posječeno je 225 000 stabala;
najbliže šume su bile udaljene preko 60 km. S obzirom da Anasazi nisu imali metalnih alata,
zaprežnih životinja niti točka, ostaje misterijom kako su ova naselja izgrađena
u kratkom periodu sa minimalnim brojem radnika
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Petsto metara jugoistočno od Pueblo Bonita smješten je Četro Ketl (Chetro Ketl). Izgradjen je u obliku slova “D”. Stražnje zidine dužine 170 metara su podupirale pet spratova visoko naselje sa oko 500 prostorija i 16 kiva.
Ruševine se dižu iznad polupustinjskog krajolika. Napuštene. Šikara unaokolo.
Osamsto godina vjetra i kiša skrili su sistem tunela, prostorija i kiva koji je povezivao dva najveća naselja Čako kanjona. Arheolozi su, naime, 1920-ih godina otkrili temelje i ostatke zidova izmedju Pueblo Bonita i Četro Ketla. Skorašnja ispitivanja sa laserskim podzemnim imiđima su otkrila i dodatne prostorije.
Fotografija 15: Umjetnička rekonstrukcija elegantnog naselja Anasazija Četro (Chetro) Ketl,
godina 1200., Čako kanjon, Novi Meksiko
Kodovi prstena drveća pronadjeni u potpornim zidovima ovog puebla su potvrdili da je 945. podignut prvi sprat. U narednih 170 godina ukupno 26 000 stabala će se posjeći u šumama šezdesetak kilometara udaljenim da bi naselje dobilo konačan oblik. Radijus najdebljeg potpornog stabla (španjolski “viga”) iznosi 65 cm. Prevoz tih stabala će ostati misterijom.
Pedeset miliona kamenih pločica je obradjeno i ugradjeno u zidove ove “velike kuće”. Koliko ruku je bilo potrebno za takav poduhvat?
Samo nekoliko desetina žitelja Četro Ketla je živjelo u ovom elegantnom kompleksu. Donji spratovi su uglavnom služili kao spremišta; dvostruki zid je okruživao naselje. Prostorije na višim spratovima imale su izlaz na balkone.
Tih balkona danas više nema. Ali su, prema historijskim kronikama iz 1901., dijelovi balkona još uvijek bili netaknuti. Naredne dvije decenije oni će nestati. Avanturisti i snabdjevači muzeja će, prilikom svojih posjeta kanjonu, potporno drvo balkona koristili za loženje u hladnim noćima. I tako je od balkonskih terasa ostao sam pepeo.
********
Moj razgovor sa Melvinom se, uz povremene prekide, nastavlja. Kroz prednje staklo gledamo prema obrisima ruševina Četro Ketla.
“Svijet nije ono što mi mislimo da jeste”, govori Melvin. “Mi mislimo da se on sastoji od objekata, ali to jednostavno nije istina.”
“Slažem se s tim. Sve se može svesti na nivo energetskih polja”, odgovaram.
“Da, ali ti kao prosječan čovjek, ne možes vidjeti ta energetska polja. Tek ako bi mogao da ih vidiš, ti bi bio vidovnjak. U tom slučaju bi mogao da dokažes tu istinu.”
Ono što me je iskustvo naučilo je da, u društvu onog od koga se može nešto novo čuti, imam pogled učenika. I upravo jedan takav pogled sam uputio prema Melvinu. On je to shvatio i nastavio:
“Svijet nije tako čvrst i stvaran kako nas naša čula pokušavaju obmanuti. Ali, svijet nije niti samo puki odsjaj. Puno puta čuješ da je svijet samo iluzija, ali to nije tačno. U jednu ruku on je realan, u drugu nije.”
“Pa kako razlučiti granicu?”, pitam.
“Slušaj pažljivo, evropski Teksašaninu. Kroz naša čula dobijamo informacije o vanjskom svijetu. To je činjenica. Ali ono što vidimo, to nije činjenica. Jer, mi učimo kako da koristimo čula. I tu nastaje problem.”
“Čekaj, da vidim da li sam shvatio. Mi imamo čula koja detektiraju predmete i pojave oko nas. I tu nema sumnje. Ali, problem nastaje kako koristimo ta čula. Je li tako?”, pitam.
“Vrlo dobro. Postoji nešto što utiče na naša čula. I zbog toga je ono što nam naša čula daju na uvid iskrivljeno”, objašnjava Melvin dalje.
“Dobro, Melvine. Mi, na primjer, sada gledamo u ruševine ovog naselja. Iznad nas su litice kanjona. Je li to realno ili ne? Da li nas čula lažu? Što je iskrivljeno u toj slici?”, pojednostavljujem razgovor.
“Naša čula nam govore da je ispred nas kamena ruševina i planina. Oni imaju svoju veličinu, boju, oblik. Mi čak imamo veliki broj kategorija za različite ruševine ili planine. I to je u redu. Ali, razmisli o ovome. Naša čula vide i primaju određene informacije zato što su prisiljena na to.”
Opet sam se zamislio.
“Šta je to što naša čula prisiljava da rade na određeni način?”, ponovo idem sa pitanjima koja traže precizan odgovor.
“Vidiš, naša svijest nam govori da smo okruženi svijetom objekata. Ali, naša svijest i naša čula su totalno pod utjecajem Orlovih zračenja.”
“O.K. Dakle zračenja dolaze iz kosmičkog izvora. I kako ona izgledaju?” pokušavam u glavi da stvorim sliku.
“Ona su fluidna, uvijek u pokretu, a opet, nepromjenljiva i vječna”, završava Melvin.
********
Fotograf, istraživač i umjetnik William Henry Jackson, posjetio je Čako kanjon 1877. Jackson je tokom svog devedesetdevetogodišnjeg života obišao čitav svijet i, za potrebe ovog našeg priloga, pominjemo ga kao jedinog autora koji je preveo ime Četro Ketl. Po njemu, ovo ime znači “kišni pueblo”. Nije identificirao izvor, a najvjerovatnije je riječ o imenu Pueblo indijanaca.
Zašto “kišno naselje”?
Polovica kišnih dana u kanjonu dešava se tokom ljetnih mjeseci. Obično je riječ o iznenadnim pljuskovima. Ove ljetne kiše stvaraju prave male potočiće koji se slijevaju niz litice kanjona. Ovakvi tokovi vode su osobito bili prisutni u sjevernom dijelu kanjona. Stanovnici naselja su napravili sistem irigacionih kamenih kanala da bi sačuvali ovu vodu. Primjeri tri takva kamena kanala se nalaze u i oko Četro Ketla.
Navaho indijanci su imali dva imena za ovo naselje. I, u oba slučaja, Navajo nisu govorili o karakteristikama samog naselja već o okolini u kojoj je podignut. Prvo ime tsebida’t’ini’ani znači “pokrivena rupa” i odnosi se na zatvorene kamene usjeke u obližnjem kanjonu; drugo ime nastl’a kin, odnosno “kuća u uglu” govori o lokaciji ovog naselja u blizini poluzatvorenih litica kanjona.
Prvi arheolozi su građevinsko čudo svijeta Anasazija pokušavali objasniti blizinom meksičkih civilizacija i njihovim utjecajem na građevinsko i astronomsko umijeće stanovnika kanjona. Kada su pronašli ostatke kamenih stubova Četro Ketla to im je bio krunski dokaz u njihovim tvrdnjama.
Zbilja, jedan red kvadratnih kamenih stubova je svojevremeno bio okrenut glavnom trgu. Vremenom je prostor izmedju stubova ispunjen građevinskim materijalom i nastao je novi zid. Time je samo potvrđeno starije porijeklo samih stubova. Slični stubovi su podizani u centralnoj meksičkoj dolini (gradovi Azteka i Tolteka). Medjutim, dodatna istraživanja su ipak dovela do zaključka da ovi stubovi nisu nastali u originalnoj fazi izgradnje (945. godine) nego tek naknadno (1075.). Time je utjecaj srednjoameričkih kultura pao u vodu.
Fotografija 16: Ostaci Velike kive čiji je krov bio težak 90 tona;
ispod nje je otkrivena još starija kiva, Četro Ketl,
Čako kanjon, Novi Meksiko
Na glavnom trgu se ističu ostaci velike kive. Na kružne zidove se naslanja ulazna soba sa prolazom; u podnožju kive kružna kamena klupa; na sredini kive ogradjeno ognjište sa kamenim zidićem-deflektorom za vatru. Četiri velika potporna stuba su nosila krov kive težak devedeset tona (!); ispod tih stubova dublje pod zemljom su pronađene kružne kamene ploče teške po pola tone. Opet, ispod njih su se smjenjivali nivoi lignita i cigli da bi još dublje bile pronadjene kožne torbe sa tirkiznim dragim kamenom u prahu (?).
Amerikanci su predvodili prva organizirana iskopavanja 1920. Novomeksički muzej sa E.L. Hewitom je u tri navrata raščišćavao ostatke gradića. Kive su, na primjer, bile toliko pune zemlje, kamenja i otpada da su koristili eksploziv za raščišćavanje. Ono što su u trećoj fazi (1933.) otkrili je da se glavna kiva u stvari sastoji od dvije kive jedne na drugoj. Ona starija je bila 5 metara pod zemljom širine 18 metara. Formalni ulaz nije pronađen već se morao srušiti jedan od zidova gornje kive. Zahvaljujući nepristupačnosti starije kive pronađen je originalni materijal u centralnim stubovima, misteriozni podzemni otvori, uske stepenice, zidna udubljenja sa dragim kamenjem…
Trodimenzionalne projekcije velike kive se mogu vidjeti na interesatnom web sajtu: http://sipapu.gsu.edu/html/kiva.html
********
Ulazim u rashlađeni auto. Klima radi na najjače.
“Melvine, na prvi pogled ove ruševine ne izgledaju neobično. Čak ni impresivno. Ali, što više razmišljam o njima to više uviđam koliko je napor bio potreban da se tisuće stabala prevuku na tako velike daljine i da se obrade milioni komada kamenja. A pri tome su imali šačicu stanovnika ovdje. Ostataka drugih naselja nema desetinama kilometara. Znaš li koje su transportne metode koristili? Metalni alati, točkovi, zaprežne životinje… ništa od toga nije bilo prisutno prije hiljadu godina. Znam da su od domaćih životinja imali samo ćurke. Ali mi se ne čini da su ćurke vukle stabla po 60 kilometara?”, postavljam pitanje mom saputniku.
Saslušao me. “Krenimo dalje”, gestikulira rukom pokazujući naprijed.
Poslušam ga. Vozimo se nekoliko stotina metara. U jednom momentu mi pokaza prema liticama kanjona.
“Anasazi kriju mnoge tajne. Oni su bili u stanju prekoračiti vremenske granice. Prelaziti iz spiritualne u materijalnu dimenziju. U ovim liticama postoje prolazi koje bijeli čovjek još nije pronašao. Neki od odgovora su skriveni duboko u kanjonu,” zagonetno će Melvin.
Na tren sam zaustavio auto. Sa desne stane puta, ograda sa žicom. Mali drveni znak ”Oblast zatvorena iza ove tocke.” Nisam imao u planu ovdje izlaziti. Možda neki drugi put. Budem li imao vremena na povratku …
********
Parkiram. Na početku prašnjave staze tabla koja upozorava da se krećem ka grobu legendarnog istraživača, arheologa-amatera i trgovca Richard Wetherhilla. Riječ je o kontroverznom rančeru iz Kolorada koji je koncem XIX stoljeća otkrio niz Anasazi naselja u Koloradu i Juti. Kada je 1896. došao u Čako kanjon, Amerika je kroz njegovo pisanje i iskopavanja postala svjesna Čako fenomena. Wetherhill je time cementirao svoju slavu kao autor najpoznatijih američkih arheoloških otkrića.
Dobio je angažman u ekspediciji Američkog muzeja prirodne historije. I mada je bio priučen arheolog, njegove metode iskopavanja, fotografiranja i sortiranja su nadmašile školovane arheologe. I, kako to već obično biva, oficijelna nauka je tražila od političara da mu se zabrani dalje istraživanje, jer nije imao formalnog obrazovanja. Donosi se prvi američki zakon o zaštiti historijskih spomenika, šalju se nove univerzitetske ekspedicije u istraživanja, a Wetherhill prestaje biti arheologom i postaje trgovcem.
Fotografija 17: Richard Wetherhill, krajnji desno, priučeni arheolog, sa ekipom
iz Hydeove ekspedicije 1896. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko
Na arhivskoj fotografiji koju sam uspio pronaći, vitki Wetherhill se uslikao sa ekipom iz Hydeove ekspedicije u kanjonu 1896.
Proturječni su zapisi iz poznije faze njegovog života. Dio Navaho indijanaca koji su radili za njega su se pohvalno izjašnjavali o svom poslodavcu. Međutim, kružile su priče i o njegovoj osornoj naravi. To ga je, napokon, koštalo života. Četiri su razlicite verzije kako je Wetherhillov život okončan. No, sigurno je samo to da je ubijen nakon žestoke svađe izmedju njegovih radnika i Navaho indijanaca.
Time je pridodan još jedan upečatljiv lik galeriji ovog kanjona.
PUEBLO DEL ARROYO (6)
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Nastavljam sa obilaskom kanjona. Anasazi su ovdje zablistali, iznenada, i nakon tristo godina dostojanstveno i misteriozno zatvorili sve “velike kuće” iza sebe.
Period od 850. do 1 150. godine je doba njihovih elegantnih građevina i spiritualnih uzleta.
Arheolozi govore o primitivnim nomadima od prije dvije hiljade godina do 700. godine u ovim krajevima. Slijedi skoro dvijesto godina praznine do pojave Anasazija. Nakon njihovog odlaska je ponovo 200 godina tišine. Kada su se napokon pojavili Pueblo i Hopi indijanci njihova arhitektura i duhovni izleti su bili samo blijeda kopija Anasazija.
Kako napuštene ruine mogu mnogo da kažu onome koji želi da sluša.
Ruke koje su podizale ove skladne građevinske komplekse u neobičnom obliku slova “D”, da bi ih dostojanstveno zaključali nakon svog odlaska, su nam ostavili poruke koje možemo pokušati pročitati.
Pueblo Bonito je srce civilizacije Anasazija. To je najstariji kompleks s kojim je sve krenulo oko 850. godine i koji je neprekinuto bio naseljen do iza 1 150. godine. Naselja Una Vita i Penasco Blanco bilježe 250 godina života.
Za njima idu tri naselja koja su se koristila po stotinu godina: Hungo Pavi, Chetro Ketl i Pueblo Alto.
I, na koncu, Anasazi su u poznijem periodu napravili još sedam kompleksa u kome su ostali samo jednu do dvije generacije (?!): Casa Rinconada, Casa Chiquita, New Alto, Kin Kleso, Wijiji, Tsin Kletzin i Pueblo del Arroyo.
Broj žitelja jednog puebla se može odrediti prema broju manjih (porodičih) kiva, broju ognjišta i količini pronađenih posuda u prostorijama. Nepunih četrdesetak obitelji u Pueblo Bonitu bilo je središtem ogromnog teritorija od preko hiljadu kilometara radijusa!
Slijedeća enigma je da preko polovine naselja u Čako kanjonu nije imalo ognjišta, dakle nisu bila stalno nastanjena. Kako protumačiti činjenicu da je šačica ljudi iz središta ovog nepristupačnog kanjona izgradila impresivne građevine za koje bi bile potrebne hiljade ljudi i neprekinuti dugogodišnji rad?
Kako su komunicirali i širili svoj utjecaj na ogromnom području kojeg zapremaju četiri današnje američke države (New Mexico, Colorado, Utah i Arizona)?
Sve prostorije u naseljima Čako kanjona su iste veličine. Ova prosta činjenica nam govori nekoliko stvari. Anasazi nisu bili hijerarhijsko društvo kao što je naše. Nije bilo bogatih i sromašnih. Nije bilo plemstva, sveštenstva, plave krvi i klase potlačenih.
Društvo socijalne pravde? Jednakosti?
Postojanje nekoliko većih i više manjih kiva mi govori da je protok informacija od “vijeća mudrih” (grupe vidovnjaka) išao nesmetano i dvosmjerno prema svakoj porodici.
Spiritualni izleti, kontrolirane astralne projekcije vidovnjaka, omogućavale su redovan kontakt izmedju udaljenih naselja svijeta Anasazija.
Astronomska znanja vidovnjaka nastajala su kao kombinacija informacija iz dva svijeta, uz upotrebu materijalnih i duhovnih čula. Putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda su praćene i bilježene piktoglifima na liticama ili u orijentaciji zidova i prozora.
Nisu ostavili pismo, pisane tragove o sebi. Kao da su osjećali da će im vijek na Planeti biti kratak i odlazak dobrovoljan… tako da neće imati potrebe govoriti o sebi onima koji dolaze iza njih.
Ipak, nastavimo otkrivati njihove tajne.
********
“Melvine, ideja o Orlu me je jako zaintrigirala”, koristim priliku za razgovor izmedju obilaska dva naselja.
“To nije samo ideja”, odgovara. “To je činjenica. I to zastrašujuca.”
“Ali, kakva je kosmička sila taj Orao?”, pitam.
“Za vidovnjake je Orao realan kao što je vrijeme ili sila gravitacija stvarno za tebe. Istovremeno je isto tako apstraktan i neshvatljiv.”
“Dobro, Melvine, gravitacija je možda abstraktan koncept, ali njome se bave naučne discipline i postojanje te sile se može dokazati”, nastavljam.
“Postojanje Orla i njegovih zračenja se isto tako može dokazati”, Melvin će strpljivo.
“Objasni mi Orlova zračenja”, izvlačim iz njega.
“Orlova zračenja su svuda oko nas; prožimaju sve što postoji, znano i neznano. Nema riječi da opišu šta su zapravo Orlova zračenja. Vidovnjak ih mora vidjeti i osjetiti.”
“Jesi li ih ti vidio?”
“Naravno da jesam. A opet ti ne mogu do kraja reči što su ona. Oni su prisutnost, sadašnjost, pritisak koji kao da ima svoju težinu. Vidovnjak može uhvatiti samo odbljesak tih zračenja. Slično kao što možemo samo nazrijeti postojanje Orla.”
“Misliš li Melvine da je Orao izvor tih zračenja?”
“To se podrazumijeva.”
“Mislio sam, da li si vizualno mogao da vidiš nastanak zračenja?”
“Čuj, nema ništa vizualno u vezi Orla. Čitavo tijelo vidovnjaka osjeća Orla. Objašnjenje za to je vrlo jednostavno. Mi, ljudska bića, kao i sva druga tijela, smo samo proizvod Orlovih zračenja. To znači da se trebamo vratiti svojim sastavnim komponentama… i onda ćemo osjetiti zračenja Orla. Međutim, ljudi imaju jedan problem. Svijest. Nju hrane čula. A svijest interpretira dobijene informacije od čula i tu se stvar komplicira. Ni vidovnjaci ne mogu pobjeći od ovog nedostatka. Zato i govore u pojednostavljenim terminima kao što su Orao ili zračenja. U stvarnosti nema Orla niti njegovih zračenja. Ono što postoji je nešto nedokučivo živim bićima”, završava Melvin ovu rundu razgovora.
********
Pueblo del Arroyo je planiran i podignut izmedju 1 065. i 1 100. godine. Ime mu je dao poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Carravahal tokom ekspedicije 1849. godine (“naselje uz potok”). Identičan je prijevodu starijeg Navaho imena Tabaah kini. Pravo ime je ostalo nepoznato.
Ovo naselje ime nekoliko razlika koje odmah uočavam. Za razliku od ostalih “velikih kuća Anasazija”, koje su odreda smještene uz litice kanjona, Pueblo del Arroyo je lociran na sredini kanjona. Ostali kompleksi imaju kružni oblik “D” okrenut prema jugu; u ovom pueblu taj kružni zid je okrenut istoku. Pueblo del Arroyo ima dobro očuvane manje kive, ali nema velike kive.
Prvi temelji ruševina na koje nailazim uskim putem su takođe vrlo neobicni. Predstavljaju tri zatvorena kružna zida. Svakih nekoliko metara su imali pregradne zidove. Drugim riječima, originalni graditelji su podigli tri velike kružne prostorije jednu u drugoj, a pregradni zidovi su formirali svojevrsni labirint. Ovo je jedini takav labirint u kanjonu. Svrha mu nije odgonetnuta.
Ja pretpostavljam da je ovaj labirint imao eksprimentalnu ulogu za Anasazije. Činjenica da nisu imali veliku zajedničku kivu, ali su imali ove kružne prostorije govori mi da su vidovnjaci u njoj imali specijalne spiritualne sesije sa svojevrsnim izazovima za mlađe članove.
Fotografija 18: Labirint sa tri koncentrična i nizom predgradnih zidova –
mjesto specijalnih spiritualnih izazova za inicirane (?),
Pueblo del Arroyo, Čako kanjon, Novi Meksiko
Nakon labirinta izbijam na južni obod naselja. Ponovo nešto sasvim novo: prostorija od preko trideset pet metara dužine. Vidljivo je da je vanjska strana zida počela da se naginje i to je bio razlog što su u kasnijem periodu pridodati bočni zidovi da spriječe njegovo obrušavanje. Ti bočni zidovi su kasnije poslužili kao osnova za nove prostorije.
Puzajući se uvlačim u jednu od manjih prostorija. Dodirujem drveni okvir vratiju na kome je upisan broj 6195. U literaturi nalazim na podatak da je ovo drvo testirano i precizno mu je određeno vrijeme kada je posječeno: 1 104. godine.
U dugačkoj prostoriji ispred mene su pronađeni ostaci kostiju tri odrasle crvene are. Cijenjene zbog svog raznobojnog perja, ove are su bile dijelom trgovine izmedju Anasazija i južnih meksičkih kultura. Ovaj zaključak se nameće zbog činjenice da nisu pronađeni kosturi mladih ara ili beba.
Trideset pet stepeni celzijusa; skidam šešir i brišem znoj sa čela. Pogled prema kanjonu. U daljini su Pueblo Bonito i Četro Ketl na desnoj strani; na lijevoj je Kin Kletso. Sunce je još visoko i zrake miluju zarasle trgove naselja.
Vraćam pogled i pokušavam da obujmim čitav Pueblo del Arroyo. Samo jedna trećina temelja je otkopana. I onda se stalo. Zatvaram oči i zamišljam originalni izgled u obliku slova “D”: tvrđava ili svemirski brod? Ukupno 285 prostorija, četiri sprata i 24 manje kive.
Fotografija 19: Izgled naselja Pueblo del Arroyo oko 1120. godine; ovo je jedina “Velika kuća” Anasazija
locirana u sredini kanjona. Kružni labirint je prikazan u donjem desnom uglu i jedini je u Čako kanjonu
Novih iskopavanja nema. Navaho, Pueblo i Hopi indijanci se protive tome. A arheologija kaže da je najbolji način očuvanja ruševina ostaviti ih zatrpane pod zemljom.
********
“Zašto nisu nastavili sa iskopavanjem?” pitam Melvina kada sam se vratio u auto.
“Ova naselja se trebaju vratiti majci Zemlji, a ne da se uznemiravaju”, već sam pretpostavljao Melvinov odgovor.
********
Dobrodošao predah. Ispijam nekoliko gutljaja vode. Udahnem duboko nekoliko puta i ponovo započinjem razgovor sa Melvinom.
“U glavi mi se isprepliću slike ovih ruševina sa Anasazijima u kivama i njihovim spiritualnim izletima, predstave Orla i onda mi se čini da su vidovnjaci složno zaključili da ovaj zemaljski život i nema puno izazova… i da je njihov odlazak rezultat kolektivne odluke… da se ne nastavlja sa novim generacijama na Zemlji”, upitno se okrećem Melvinu.
“Vidiš to je samo jedan dio istine o Anasazijima”, objašnjava Melvin. “Čini mi se da si počeo pravilno da shvataš važnost spiritualnih izleta vidovnjaka.”
“Mada moram priznati da je opis Orla koji guta našu svijest ostavio dubok dojam na mene”, otvaram se.
“Stvarni dojam bi mogao izmjeriti tek kada bi ga ti vidio. Kada ti osjetiš ovu kosmičku silu onda bi znao kako da je definiraš. Umjesto Orla možda bi ti vidio magnet koji jednostavno privlači svijest nakon smrti tijela”, nastavlja Melvin.
“A šta je sa nestankom Anasazija? Da li je riječ o kooridniranom, zajedničkom odlasku? Da li su vidovnjaci digli ruke od ovog života? I nisu vidjeli smisao u obogaćivanju svijesti koju će na kraju Orao ionako progutati, kako ti kažeš?” insistiram na odgovorima.
“To je malo složenije nego što misliš”, odgovara Melvin. “Anasazi nisu živjeli samo između dvije dimenzije, kanjona i Orla. Budeš li uporan naći ćeš neke iznenađujuće odgovore”, zagonetan je moj prijatelj.
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
U planu mi je da posjetim još jedno naselje Anasazija u kanjonu: Kin Kletso. Navaho indijanci su ga nazvali “žutom kućom”. Po žutoj okolnoj travi ili sunčevom odbljesku? Nisam siguran, jer su ruševine tamno sive boje.
“Melvine”, obraćam se mom saputniku Pueblo indijancu, “ovdje je još jedna velika kuća Anasazija. Da li su vidovnjaci vidjeli ove građevine istim očima kao i mi?”
“Vidiš, vidovnjaci su u ona vremena pokušali da utvrde šta im je dostupno, a šta ne. I tako je nastala podjela na poznato i nepoznato. Ono što su u svojim izletima mogli vidjeti postajalo bi poznatim terenom i to bi mogli dalje ispitivati. Ubrzo su shvatili da je ova oblast ubjedljivo najmanja; puno veći prostor je pripadao nepoznatom. A najmudriji među njima su definirali jos jednu dimenziju: neshvatljivo. Ta dimenzija je bila beskrajno velika.”
Melvin je koristio moje pitanje da bi mi dao puno kompleksniji odgovor nego što sam očekivao. Osjećao sam kako želi da potcrta limitiranost naših čula i spoznaja.
“Kive Anasazija”, nastavlja Melvin, “bile su svjedokom pokušaja vidovnjaka da iscrtaju mape dohvatljivog njihovim spiritualnim čulima. Bez obzira na njihov status u svakodnevnom životu Anasazi zajednica, ovi vidovnjaci bi se ponašali kao radoznali dječaci pred ogromnim zidom nepoznatog. Zajedničkim naporom su formirali prve definicije i procedure. Počesto ti spiritualni izleti nisu bili tako naivni, jer su sretali svakojake duhovne monstrume. Možda je njihovo najveće dostignuće u tome da su jasno prepoznali da svi ovi tereni poznatog, nepoznatog i neshvatljivog pripadaju sveprožimajućim Orlovim zračenjima.”
“Čekaj Melvine, ako je sve dio tih kosmičkih odnosno Orlovih zračenja, zašto bi nam neka od njih bila dostupna, a neka ne?”, pitam
“Vidovnjaci Anasazija su shvatili da su sva živa bića prožeta zračenjima. Takodje, bilo im je jasno da su živi organizmi kreirani tako da mogu da shvate do određene mjere ta zračenja. Svaka živa vrsta ima svoj limit u shvatanju”, pojašnjava Melvin.
“Čini mi se da sada slijedi odgovor na moje pitanje”, smiješim se.
“Tako je. Ove ruševine naselja ispred nas i čitav vidljivi svijet nastaje kao rezultat utjecaja Orlovih zračenja na naš organizam i naše shvatanje onog što vidimo”, uzvraća Melvin sa smješkom.
“Melvine, da vidim da li sam shvatio. Mi smo dio Orlovih emanacija, odnosno zračenja koja tvore sve oko nas. A mi, uz pomoć svojih čula, koja mogu da shvate samo mali dio tih zračenja, vidimo samo djelić prave slike svijeta oko nas?”, pokušavam da rezimiram.
“Upravo tako. Ono što čovjek doznaje preko svojih čula je jako mali dio Orlovih zračenja, gotovo beznačajan. A opet ni tu sliku ne možemo potpuno zanemariti. Jer, to je ono što ljudi nazivaju svojom realnošcu”, zaključuje Melvin ovu rundu razgovora.
********
Kin Kletso je posve neobična građevina za Čako kanjon. Za razliku od svih ostalih nema oblik slova “D”, vec je pravougaon. Nema uobičajenog gradskog trga. Nema velikih kiva.
Ali zato je, kao što je i običaj, smješten uz same litice. Pedeset pet prizemnih prostorija i još toliko na prvom spratu. Četiri manje kive i jedna velika kiva u obliku tornja.
Fotografija 21: Ulazna tabla u moderno i kompaktno naselje Anasazija Kin Kletso
koje je originalno imalo 100 soba i pet kiva, Čako kanjon, Novi Meksiko
Čini mi se da su sve ove “velike kuće” imale unikatnu razliku u gradnji po kojoj bi kršili pravilo uobičajenog dizajna. Na taj način bi postajali jedinstveni u Čako svijetu na osoban, kreativan nacin.
Istovremeno, sve one imaju arhitektonske sličnosti.
Kao da se ruka arhitekte poigravala sa svakom novom kreacijom dodajući nešto novo, komunicirajući sa prirodnom okolinom.
Kin Kletso ima čudnu, gotovo “modernu” jednostavnost u gradnji. Kompaktan je. Podsjeća me na veliki dalmatinski trajekt zauvijek usidren u podnožju kamenih litica.
Ovo naselje je dio pola tuceta novijih naselja kanjona podignutih izmedju 1125 i 1130. godine. Dokazi života u njemu, kao i u ostalim malim naseljima, traju samo jednu generaciju: 25 godina. Zašto onda započinjati takav građevinski poduhvat samo za jednokratnu upotrebu?
Fotografija 21: Dvospratna kružna kiva (“toranj”) prati putanju sunca za vrijeme
zimskog solsticija, Kin Kletso, Čako kanjon, Novi Meksiko
Dvije table ispred naselja. Prva upozorava na svetost mjesta: “uđite sa poštovanjem”. Druga upozorava na noviji stil gradnje u odnosu na Pueblo Bonito. Nagađa se da je Kin Kletso podignut pod utjecajem Anasazija iz sjevernih predjela: iz dolina Mesa Verde i Montezuma.
Djelomično očuvani zidovi dvospratne kružne kive su ispred mene. Čini mi se da je gradnja čitavog naselja započela sa ovom kivom. Od nje se pogled pruža prema procjepu litica na jugoistoku. Izlazak sunca dvije sedmice prije zimskog solsticija u decembru bi se mogao pratiti preko tog procijepa u brdu ispred. Na dan zimskog solsticija sunce bi izašlo i bilo bi vidljivo na desnom uglu procijepa. Već slijedeće jutro, dan nakon solsticija, bi nestalo iz tog procijepa.
********
Za koji minut mi slijedi uspon uz litice. Prije polaska uzimam novi film i baterije. Pozivam Melvina da mi se pridruži.
“Pustiću te da sam uživaš u pogledu sa vrha kanjona”, dobijam očekivani odgovor. “Ja ću malo ovdje protegnuti noge.”
“Melvine, šta je onda čovjek?”, gotovo nezainteresiranim glasom mu se obraćam nastavljajući naš malopređašnji razgovor.
“Odgovor je vrlo jednostavan”, odgovara kao da nismo ni pravili pauzu. “Za nas, vidovnjake, ljudi su svjetlosna bića. Naše svijetlo se sastoji od onih Orlovih zračenja koja su zatvorena u jajoliku čahuru koju mi nazivamo tijelom. I upravo ta zračenja nas čine čovjekom.”
“Možeš li ti vidjeti ta zračenja u našoj cahuri?”, pitam.
“Da, vidovnjaci mogu vidjeti zračenja u svakom živom biću.”
“Jesu li ta zračenja kao svjetlosne zrake?”, nastavljam.
“To bi bilo isuviše pojednostavljeno. Teško ih je opisati. Ja ih vidim više kao svjetlosne spirale. I ono što je običnom čovjeku neshvatljivo je da su te spirale svjesne, žive i vibrirajuće.”
“Koliko ih ima?”, ponovo pitam.
“Ima ih toliko da broj nema nikakvog značenja. I pri tome je svaka od njih vječnost za sebe.”
Pitam se da li je Melvin proučavao kvantnu fiziku, superstring teoriju i jedinstvenu teoriju polja. Što ga više slušam čini mi se da on govori o rješenju svih pitanja naše moderne nauke: kako doći do jedinstvenog objašnjenja za sve pojave u prirodi? Kako definirati teoriju koja će objasniti elektro, nuklearnu i magnetnu energiju, vrijeme, prostor, sve vidljive i nevidljive dimenzije? Gdje je taj zajednički nazivnik? U desetoj dimenziji? Da li ona obuhvaća sve pojave u kosmosu?
Da li su Melvinove svjetlosne spirale, odnosno Orlova zračenja, odgovor na pitanja koja naši elitni umovi postavljaju?
Da li su vidovnjaci Anasazija iz svojih skromnih građevina, bez struje i vode, kompjutera i teleskopa, vidjeli i čitavim svojim bićem, materijalnim i spiritualnim organima osjetili kreativnu silu kosmosa koju su nazvali Orlovim zračenjima?
Da li ovaj pedeset pet godina stari Pueblo indijanac predstavlja sponu između kosmičkog Kreatora, ili Orla kako ga zove, s jedne strane i naše dimenzije i limitiranih Zemljana, s druge strane?
Gledajući orlove u indijanskoj mitologiji, plesovima, slikama ili perima na njihovim nošnjama, učini se da oni govore samo o ptici orlu. Da li je tako? Možda je simbolika izblijedila, ali to ne znači da je potpuno nestala.
Kako je kratak put od indijanskog plesa za turiste u današnjim rezervatima do univerzalnih istina o kojima govore njihovi vračevi prisjećajuci se puno jasnijih priča svojih predaka, vidovnjaka!
Imamo li prava da se podsmjehujemo “primitivnim vjerovanjima urodjenika”?
Ili da učinimo napor da ih promatramo kao učenici koji mogu naći odgovore na naša najkompliciranija pitanja?
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Strmi uspon, nekoliko uskih prolaza i nalazim se na stazi koja me vodi ka “mesi” – zaravnjenom vrhu kanjona. Sa vrha litica dobija se sasvim druga perspektiva na kanjon, geometriju naselja i njihovu međusobnu komunikaciju. Širina i otvorenost Čako svijeta postaje mi jasnija dok se krećem drevnim stazama Anasazija.
Užurbanim korakom se uspinjem ka poslednjoj destinaciji moje posjete Čako kanjonu: litici iznad Pueblo Bonita. Šest godina sam čekao taj trenutak: od onog dana kada sam satima stajao zamišljen pred umjetničkom vizijom ovog drevnog grada. Njegova skladnost i gotovo vanzemaljska arhitektura su mi nadohvat ruke.
Kasno je popodne, ali je sunce još uvijek visoko. Imaću dovoljno vremena da sjednem i upijam dojmove iz doline ispod mene.
Fotografija 22: Pogled na ruševine Pueblo Bonita sa vrha mese, Čako kanjon, Novi Meksiko
Nakon dvadesetak minuta izbijaju prvi obrisi Pueblo Bonita. Sa svakim novim korakom ruševine postaju bolje vidljive. U glavi mi se smjenjuju slike originalnog izgleda i ovog što je ostalo preda mnom. Ostaci visokog južnog zida imaju drvenu potporu da se ne bi urušili; nagovještavaju pravilni kružni oblik naselja. Sve su kive otkrivene; utrobe im zjape ispunjene prašinom i niskim rastinjem.
Fotografija 23: Pogled na kive, spiritualna i astronomska središta Puebla Bonita sa vrha mese,
Čako kanjon, Novi Meksiko
Odmaram se na litici točno iznad Pueblo Bonita. Ispod mene je bila početna tačka impresivne mreže puteva. Od svih materijalnih čuda Anasazija ovo je valjda bilo najveće.
Osamsto godina neupotrebe i neodržavanja ovih puteva učinilo je svoje. Deset metara široki i laserskom preciznošću ravni putevi prestali su biti vidljivi golom oku sa zemlje. Čak i sa ove litice ne mogu da vidim njihove obrise. Tek u avionu, sa visine od oko 3 000 metara, vidljivi su usjeci u zemlji kojima su nekada kročile noge Anasazija.
Avio-arheologija zaslužna je za otkriće mreže puteva dugačke preko 800 kilometara. Oni se radijalno šire od Pueblo Bonita i u pravilnim putanjama idu u pravcima Kolorada, Arizone i diljem Novog Meksika.
Zašto im dajem atribut “čuda”?
1. Ovi putevi nisu nastajali kao staze kojima su išli bosonogi urodjenici. Oni su rezultat planskog i inžinjerskog zahvata. Izgrađivati, a zatim održavati mrežu od nekoliko stotina kilometara, može se samo sa stotinama “stalno zaposlenih radnika”. Problem nastaje u činjenici da tih “stotina radnika” jednostavno nije bilo. Ovaj kanjon je imao par stotina obitelji koje su se morale brinuti o osiguranju dovoljno vode i hrane u surovim uvjetima. A zatim i o izgradnji impresivnih naselja od kojih pola nije niti bilo stalno nastanjeno. Količina materijala, a osobito transport drveta iz šezdeset ili stotinu kilometara udaljenih šuma je čudo za sebe. I otkud slobodne ljudske ruke za izgradnju deset metara širokih puteva?
2. Putevi su napravljeni bez metalnih alata. I bez točkova i kola. I bez zaprežnih životinja.
3. Putevi ne prate konfiguraciju terena. Oni ne vijugaju. Kada se pred njima nađu litice, putevi se uspinju, dolaze do zaravnanih vrhova (“mesa”) i zatim se spuštaju prema dolini. Ostaci udubljenja-oslonaca za ruke i noge i danas se mogu vidjeti uklesani u litice.
Fotografija satelita svemirske agencije NASA dokazuje
perfektni pravac drevnih puteva Anasazija
4. Stotinu kilometara uokolo nije bilo nijednog naselja Anasazija. Prva su tek na sjeverozapadu današnjeg Novog Meksika. Čemu onda deset metara široki putevi. (I ponovo pitanje ko je održavao ovu mrežu puteva u ovoj pustari?)
5. Kamo vode ovi putevi? Do drugih naselja Anasazija? Pogrešno! Velika većina završava pedeset ili stotinu kilometara daleko od Pueblo Bonita i ne spajaju ga sa drugim naseljima. Čemu onda ovakav građevinski zahvat kad nema vidljive ekonomske funkcije?
6. Da bi putevi bili ravni i nivelirani prilikom njihove izgradnje kopalo se duboko od 10-50 cm. Nekada u zemlji, nekada u stijeni. Sa strana su podizani zidići od kamena ili zemlje.
7. I kao da ovo sve nije bilo dovoljno, Anasazi su odlučili da uz pojedine dionice podižu paralelne puteve. Uz takozvani “Sjeverni put”, ali i “Južni put”, postoje četiri puta jedan do drugoga. Razdvojeni su manje do 40 metara i perfektno paralelni.
8. Vrijeme podizanja puteva je precizno smješteno u period 1 050 - 1 100 godine. Analizom keramike i artifakata utvrđeno je da su svi putevi podignuti u vrlo kratkom periodu. Nakon 1 150. godine ovi putevi se više nisu koristili.
Fotografija 24: Pogled na Čako kanjon odakle su radijalno polazili
misteriozni putevi diljem svijeta Anasazija
Prve arheoloske pretpostavke su govorile o putevima kao trgovačkim rutama. Međutim, kada se saznalo da velika većina puteva ne spaja naselja te da se putevi nelogično penju na litice samo da bi održali svoj pravac ozbiljni arheolozi su nevoljko morali odbaciti ovu tezu.
Zatim se nagađalo da putevi vode do izvora vode kao najznačajnijeg prirodnog resursa. Ni ta teza nije mogla naći svoju potvrdu u realnosti.
Jedino što je bilo zajedničko ovim putevima je da su se na njihovim krajevima nalazile male kamene kućice/hramovi ili kružni kameni blokovi. To je nagnalo arheologe da ovim putevima daju “religiozno-ceremonijalnu” dimenziju.
Kada se historičari i arheolozi nađu pred neobjašnjivim onda upotrebljavaju svoj omiljeni izraz “ceremonijalno”. Kada objašnjavaju kive i spiritualne procese Anasazija u njima onda govore o “ceremonijalnoj ulozi kiva”. Ili, kažu da su one imale ulogu modernih “crkvi”.
Kada ne mogu objasniti ulogu puteva onda govore o njihovom “ceremonijalnom značenju” (?)
Zbilja, što im to znaci?
********
Julsko popodne, tridesetak stepeni, niska vlažnost, na vrhu mese lagani vjetar. Ugodno. U ruci držim dva trokutasta komada potamnjele keramike Anasazija. Pogled mi kruži kanjonom.
I onda, slike počinju da se uredno slažu jedna za drugom. Zrak mi je razbistrio misli.
Španjolac de Miera je prije 230 godina ovaj kanjon nazvao “Čaka”. Time je preveo navaho rijec Tzak aih, odnosno “trake bijelih stijena”. Trake, odnosno string, kao iz superstring teorije koja pretenduje da objasni sve pojave u prirodi. Nadalje, “Čaka” je u korijenu riječi čako i čakra.
Čako kanjon je bio srce svijeta Anasazija. Njegova energetska čakra od koje su se radijalno širili energetski tokovi.
(Prisjećam se jednog napisa sa avio-fotografijom koja je prikazivala “aureolu” oko kanjona.)
Ispod površine Zemlje idu energetski tokovi. Na mjestima gdje se oni ukrštaju su energetski potentne točke. Kao one u Meksiku (Teotihuacan), Peruu (Machu Pichu), Egiptu (Giza), Engleskoj (Stonehenge), Tibetu…
Mrežu podzemnih energetskih tokova su markirali potomci Atlantidjana u jugozapadnoj Engleskoj podižući mrežu puteva na površini koja se poklapala sa onom ispod površine.
Iz ove dimenzije nije bilo prihvatljivog objašnjenja za stotine kilometara Nazca linija u Peruu. Perfektno ravni putevi su već hiljadama godina ucrtani na njenoj kamenoj pustinji. Tek nedavno je dokazana energetska potentnost Nazca linija.
Deset metara široki kameni putevi, perfektno ravni (bez obzira na topografiju terena) se protežu svijetom Maja u Centralnoj Americi. Hodajući ovim putevima koji na svojim krajevima nekad imaju gradice, a nekad samo hramove, Maje su hodale po energetskim linijama Planete pokazujući na taj način svoje znanje i poštovanje prema Planeti.
I sada, napokon, medju kamenim zaravnima svijeta Anasazija. Ponovo deset metara širine, stotine kilometara ravnih puteva formiraju svojevrsnu spiritualnu i informatičku mrežu nalazeći se na površini energetskih zemljinih linija.
Da li je postojala komunikacija izmedju vidovnjaka Anasazija, spritualnih Maja i potomaka Atlantidjana? Komunikacija koje je premostila vremenske i prostorne barijere?
Odgovor se, očigledno, krije u samom pitanju.
********
Zadovoljan sam. Dodirujem kamen kojim su hodali moji daleki prethodnici. Djeca Anasazija koja su se igrala na mesi i odrasli koji su ispraćali zalazak sunca u zenitu svojih života.
Vrijeme je da se vraćam. S osmjehom kružim pogledom oko sebe. I napuštam ovo sveto mjesto.
********
Dok sunce zalazi, sumiram rezultate moga susreta sa Čako fenomenom. Odgovori na pitanja o graditeljskom umijeću Anasazija i svrsi njihovih puteva, kiva i naselja se ne nalaze u ovoj dimenziji.
Pitanja koja počinju sa “kako” (kako su prenosili stotine hiljada stabala sa stotinjak kilometara udaljenosti, kako su stigli obrađivati milione kamenih ploča za svoja naselja, kako su izgradili impresivnu mrežu puteva, itd.) – svoje odgovore ce naći u komunikaciji vidovnjaka Anasazija sa onim iz vremena civilizacija iz Meksika, Perua ili Engleske.
Pitanja koja počinju sa “zašto” (zašto graditi gradove koji će se koristiti par decenija, zašto graditi mrežu puteva u beskrajnoj pustari, zašto su otišli…) – ponovo je odgovor u razmjeni iskustava sa spiritualnim vodičima iz ranijih civilizacija.
Onda zastanem. I, pitam se, zašto bi se oni ograničavali samo na komunikaciju sa civilizacijama prošlosti?
U tom momentu se prisjećam razgovora sa Melvinom. Dva puta mi se zagonetno obratio; prvi put u vezi nekakvih kamenih prolaza u kanjonu i, drugi put, u vezi izleta vidovnjaka u prošlost i budućnost.
Naučio sam da se misli ne javljaju slučajno.
Već kao putokaz.
Fotografija 25: Veče nad mesom u Čako kanjonu
Aztec, Novi Meksiko
juli 2004.
Iza mene ostaje Čako kanjon. Ponovo na prašnjavom putu. Destinacija je sjeverozapad Novog Meksika. Ja idem u Aztec, Melvin u Farmington. Imamo dva sata vožnje pred sobom. Dovoljno, mislim se, da još nešto naučim. Ali, isto tako, tko zna šta će ostati nedorečeno. Jer, Melvin mi naliči vrelu znanja.
“Melvine, tvoja objašnjenja o prirodi jako sliče idejama vrhunskih teoretičara moderne fizike. Oni govore o teoriji energetskih supervlakana kojom objašnjavaju sve procese u kosmosu, uključujući i stukturu svih živih bića. Vi, vidovnjaci i fizičari dolazite do istih zaključaka; vi astralnim projekcijama i kretanjem kroz različite dimenzije, a oni svojim proračunavanjima, instrumentima i laboratorijskim rezultatima. Polazite sa različitih stanica, koristite različite metode, a kreirate iste zaključke.”
“Zaključci i objašnjenja o kojima govoriš su rezultat usklađivanja… između Orlovih zračenja odnosno energetskih vlakana …. unutar i izvan čovjekove čahure”, zagonetno započinje Melvin.
“Melvine, u trenutku pomislim da znam o čemu govoriš. A onda me naredni momenat iznenadiš sa novom idejom. Hočeš mi objasniti šta ti znači usklađivanje vlakana sa dvije strane čovjekove čahure?”
“Vidovnjaci vide čovjeka onakvog kakav on u stvari jeste. Kao biće bjeličaste svjetlosti. Kao čahuru ispunjenu bezbrojnim Orlovim zračenjima. Kao balon ispunjen mikroskopskim energetskim vlaknima. E sada, vidovnjaci vide i Orlova zračenja van čovjekove čahure koja su svjetlija od onih unutar. Vlakna unutar čahura bivaju osvjetljena vlaknima izvan čahure. Ona ih privlače.”
“To znači da su energetska vlakna unutar naše čahure na neki način inferiorna, tamnija od onih izvan čahure?”, razmišljam naglas.
“Poslušaj dalje. Mi, vidovnjaci, možemo da vidimo kako se unutrašnja vlakna fiksiraju na vanjska. I to njihovo fokusiranje predstavlja svijest bića.”
“Melvine, moram priznati da mi to djeluje kao apstraktno objašnjenje svijesti”, govorim.
“Vidiš, vanjska vlakna imaju odredjeni pritisak na vlakna unutar čahure. Ovaj pritisak određuje stepen svijesti koje svako živo biće ima”, objašnjava Melvin.
Sada povezujem one njegove rečenice da sva živa bića imaju limitirani pristup znanju. U glavi mi se formira slika konture ljudskog lika, iznutra ispunjenog energetskim vlaknima, nalik na ribice. I te ribice stoje u polutami željno gledajući prema vani. A svuda oko njih blještavo svijetla Orlova zračenja, nepregledna, savršena, kroz koja kola svo znanje kosmosa.
Ne mogu se oteti utisku da mi, ljudi, sve moramo predstaviti vizuelno da bi lakše shvatili ono što nam se govori. A limit slike koju si predstavljamo je istovremeno i limit naše svijesti.
Melvinova razmišljanja me vode u smjeru da zaključim da dijelovi kosmičke svijesti koja on naziva Orlovim zračenjima ili energetskim vlaknima, bivaju zatočeni u ljudsku čahuru. Odsječeni od matice, gube pristup kolanju znanja i postaju inferiorniji. Postaju… ljudi. A zatim, mentalnim i spiritualnim naporom, pokušavaju ponovo da spoznaju savršenstvo.
Naravno, možemo se upitati u čemu je onda svrha cjelokupnog procesa. Nemam sumnje da su Anasazi postavljali sebi ista pitanja. Uvidjevši limitiranost naše čahure nisu smatrali da je neophodno produžavati vrstu i tu je njihova civilizacija završila svoju zemaljsku misiju.
“Melvine, reci mi još jednu stvar. Pominjao si usklađivanje energetskih vlakana. Kako dolazi do toga procesa?” pitam.
“Možda najveće dostignuće vidovnjaka je bila njihova sposobnost da manipuliraju čovjekovom čahurom. Svijest je usko povezana sa čahurom; zapravo vidovnjaci su vidjeli da je svijest istaknuta u ljudskoj čahuri. Mjesto gdje se nalazi svijest je svijetlija oblast naše čahure. Vidovnjaci su otkrili da je svijest uski, vertikalni svjetlosni pojas koji je smješten na krajnjoj desnoj strani naše čahure. Taj pojas se neprekidno pruža čitavom dužinom čahure…”, objašnjava Melvin.
“Od glave do pete?”, zamišljam sliku.
“Tako je. A majstorstvo vidovnjaka Anasazija je bilo u tome da su uspjeli da pomjeraju taj svijetlosni pojas, odnosno našu svijest, iz njenog originalnog položaja na površini čahure… dublje u čahuru … i da joj promijene pravac pružanja od vertikalnog u horizontalni!”, zaključuje Melvin.
Ovo je bilo nešto sasvim novo za mene. Anasazi su manipulirali našim energetskim sklopom!
Prisjećam se svog iskustva sa Majama. Za njih su tijela i procesi u prirodi imali različite frekvencije. Manipulacijom tih frekvencija mogli su putovati sa kraja na kraj galaksija ili se kretati kroz vremenske dimenzije.
Na taj način, razmišljam, definiramo što u stvari znači spiritualna dimenzija čovjeka. Često čujemo fraze, u politici ili obrazovnom sistemu, o duhovnom razvoju ili napretku. Hiljade ljudi upotrebljavaju tu riječ najčešće podrazumijevajući prazne religijske rituale. A čovjekova duhovnost je poniranje u korijen njegove kosmičke prirode i manipulacija tim znanjem.
********
Sunce je zašlo nad Novim Meksikom. Od Bloomfielda raskrsnica vodi ka svjetlima Farmingtona. Još petnaestak minuta vožnje i dolazimo do Melvinovog odredišta. Melvin vadi fotografiju Pueblo indijanca i objašnjava.
“Naša tradicija prizivanja kiše i plodnosti zemlje stara je stoljećima. Korijeni su joj u iskustvu naših predaka, Anasazija.”
Onda je prigušenim glasom otpjevao nekoliko stihova.
“Neka se nebesa prekriju oblacima… Nek’ se gromovi začuju iznad zemlje…”
Posmatram fotografiju. “Što ova crvena kruna predstavlja?” pitam.
“To su pera papige. Školjke na pojasu dolaze iz Pacifika. Dok plešemo, u ritmu udaramo o tle tako da probudimo duhove. Zimzelene grane bacamo u rijeku nakon ceremonije da udobrovoljimo Šivane, ljude sa oblaka.”
I to je bilo poslednje što sam čuo od Melvina. Zašto je završio naš susret pominjući mitske ljude sa oblaka koji nose kišu? Da istakne kako je sve što nas okružuje negdje izmedju stvarnosti i iluzije?
********
Subotnje jutro 1881. godine. Učitelj se sa nekoliko učenika zaputio ka realizaciji školskog projekta: istraživanje obližnjih ruševina zaraslih u gusto šiblje i travu. Grupica je uspjela da napravi rupu u debelom sjeverozapadnom zidu i puzajući uđe u prostoriju. Ispočetka, svijeća nije htjela goriti. Stotine godina su prošle otkad ovdje nije bilo protoka zraka. Napokon, svježi kisik je ušao u prostoriju i razgorio vatru svijeća. U polusvijetlu, grupa je počela da razaznaje predmete na podu prostorije: keramičke vaze, sandale, pamučnu robu, školjke, kamena oruđa. Na jednom zidu je bio naslonjen kostur. Osušeni ligamenti su pridržavali kosti. Činilo se da ih je kostur gledao. Nekoliko učenika je preplašeno odlučilo da se vrati. Ali, učitelj ih je ubijedio da ostanu. Neko je onda uzviknuo da je našao još jedan kostur sklupčan na podu.
Fotografija 26: Pueblo indijanac u plesu prizivanja kiše i plodnosti zemlje
– korijeni tradicije su u iskustvima Anasazija
Kada se školska “istraživačka ekspedicija” vratila kući, čitavo mjesto je brujalo. Otada je svaki vikend prolazio u novim otkrićima; drevni kameni zidovi su padali pred naletima sakupljača predmeta iz starine.
Pet godina prije toga, 1876. su prvi angloamerički doseljenici došli u dolinu El Rio de Las Animas Perdidas (“rijeka izgubljenih duša”). Brzo su joj ime skratili u Animas. Tih dana je najpopularnije štivo bila knjiga William H. Prescotta “The Conquest of Mexico” (“Osvajanje Meksika”) u kome se opisivalo Kortesevo osvajanje civilizacije Azteka u Meksiku. Duh avanturizma su ovi doseljenici izrazili u davanju imena ovim ruševinama “Aztec” misleći da je samo razvijena kultura Azteka mogla izgraditi ovako impresivan gradić.
Fotografija 27: Maketa naselja Aztec, kojemu su ime dali
angloamerički doseljenici misleći da su grad podigli Azteci
Naravno, vrijeme će pokazati da su bili u krivu. Azteci nisu gradili svoja naselja ovdje, već Anasazi. I to stotinama godina prije pojave Azteka u dolinama Meksika. Međutim, ime ruševinama je ostalo. Po njima je onda nazvano i obližnje naselje. Evropska neinformiranost evo ostaje i danas simbolizirana imenom nacionalnog parka “Aztec Ruins National Monument”.
Geolog John Newberry je 1859. naišao na dobro očuvane ruševine sa trospratnim zidovima visokim po osam metara i nedirnutim prostorijama. Sa prvim bijelim doseljenicima kamen nestaje iz zidina naselja Anasazija, a vandali odnose sve vrijedno iz prostorija. Pedeset godina kasnije lokalni arheolog Earl Morris započinje arheoloski rad koji će kulminirati 1934. sa rekonstrukcijom velike kive. Riječ je o jedinoj rekonstruiranoj kivi u svijetu Anasazija.
********
Gradić Aztec ne donosi mnogo uzbudjenja svojim 7 000 stanovnika. Međutim, meni je interesantan zbog dvije stvari.
Prvo, koncem marta 1948, prema izjavama očevidaca, dvadesetak kilometara od centra gradića, vanzemaljska letjelica je udarila u liticu iznad rijeke Animas. Oštećenih motora letjelica je kasnije završila u Hart kanjonu. Alarmirana je američka avijacija; specijalne jedinice su zatvorile oblast, pronašle letjelicu sa 14 tijela i prevezle je u zračnu bazu Wright Field (današnji Wright Patterson AFB). Američka vlada je otkupila teren na kome se desio udes, a zaštitna ograda i danas spriječava znatiželjnike da istražuju teren. Lokalni bibliotekar Leanne Hathcock brižno čuva sve podatke (šire: http://www.aztecufo.com/crash.htm ), a ujedno je i aktivist u UFO klubu.
Vozim se glavnom ulicom tog subotnjeg jutra. Sa desne strane mi je UFO klub. Preko puta je skromni Muzej koji govori o Anasazijima. Preciznije, ovdje upotrebljavaju Hopi naziv za Anasazije – “Hisatsinom” kultura.
Pitam se da li je koincidencija da ova dva natpisa gledaju jedan u drugoga. Kako bi bilo dobro da je Melvin ovdje i da mi odgovori postoji li veza između misterioznih Anasazija i superiornih kosmičkih posjetilaca.
Fotografija 28: Zapadne ruševine Azteca – nekadašnje elegantne trospratnice
sa 450 prostorija i 24 kive, Novi Meksiko
Dolazim na parking ispred arheološkog parka. Petnaestak parking-mjesta mi je indikator da nisu turistički ambiciozni, mada je riječ o Svjetskom spomeniku kulture od 1988.
Tri su “velike kuće” smještene jedna do druge. Samo je jedna od njih, poznata kao “Zapadna ruševina” iskopana i zaštićena. Riječ je o trospratnici sa oko 450 prostorija, 24 kive i jednoj velikoj, cilindričnoj kivi u središtu trga. Oblik naselja je izmedju slova “D” i slova “E”.
Druge dvije ruine (“Istočna ruševina” i “Earl Morris ruševina”) su sličnih dimenzija sa još većim kivama. Na njima nema nikakvih iskopavanja zbog nedostatka novca za realizaciju tako ambicioznog projekta niti za kasnije održavanje. Stoga su ostavljene pod zemljom.
Fotografija 29: Krovna konstrukcija unutar Zapadnih ruševina,
Aztec, Novi Meksiko
Prepoznajem stil gradnje. Identičan je onom iz druge faze u Čako kanjonu. Izravnane kamene ploče i manji blokovi. Metar od zemlje se nalazi ugrađen red zelenih kamenih pločica. Iz daljine izgledaju kao lako prepoznatljivi zeleni pojas oko zidina.
Odlazim do sjeverozapadnog kutka naselja gdje je svojevremeno započela “školska ekspedicija”. Originalna prostorija je bila potpuno srušena; danas je ponovno sagrađena, ali više nema onaj originalni kompaktni stil gradnje. Ipak, slikam se.
E sada da vidimo što ovaj gradić čini posebnim?
Fotografija 30: Autor ispred sjeverozapadnog ugla ruševina
Anasazija u Aztecu, Novi Meksiko
Aztec, Novi Meksiko
juli 2004.
Grupa Anasazija je zastala u dolini. Zaključili su da ima dovoljno sunčevog svijetla, vode, zelenila. Nazvali su je “Mjesto pokraj tekuće vode”. Odsada će to biti njihovo mjesto. Uskoro su dolini došli u posjetu stariji. Lideri klanova su donijeli po jedan kamen koji je simbolizirao njihove familije i formirali su gomilu na čistini na kojoj će biti podignut centar njihovog novog naselja. Kamenu gomilu su posuli kukuruznim zrnima, zajednički uputili molitvu za život i svojim dahom simbolično poželjeli sretno rođenje nove zajednice.
Godina je 1106. Prvih nekoliko stabala je osušeno i zatim prevezeno u “Mjesto pokraj tekuće vode”. Proći ce još tri godine prije nego započne izgradnja Velike kuće. Do 1111. godine su kompletirani impresivni trospratni zidovi na Velikoj kući sa preko 400 prostorija, dva tuceta kiva, jednom velikom kivom i jednim kružnim labirintom sa kivom u središtu. Lideri su sa sobom donijeli nekoliko korpi zemlje iz starih zajednica… pomiješali je s vodom i blatnjavu masu ugradili u zidove novog naselja... kao zalog kontinuiteta.
Rođeno je novo središte svijeta Anasazija.
Fotografija 31: Pogled iz zraka na ruševine 400 prostorija, 24 kive i jednu Veliku kivu,
Aztec, Novi Meksiko
********
Ispucalo drvo staro 900 godina je ugrađeno u potporne vanjske zidove. Prelazim rukom preko hrapave površine. Do njega red zelenkastih kamenih ploča kojima je boja izblijedila.
Fotografija 32: Potporni drveni stub iz 1111. godine u zidovima Zapadnih ruševina,
Aztec, Novi Meksiko
Aztek je, prema pretpostavkama arheologa, bio periferna kolonija Čako kanjona. Podignut je početkom XII stoljeća u doba kada naselja Čako kanjona bilježe svoj vrhunac. Nakon kratkih 75 godina, vrata Velikih kuća u Azteku se zatvaraju, Anasazi odlaze netragom. Istovremeno kada i sva naselja Čako kanjona 100 km južnije.
Pitanje koje protivrječi oficijelnim tvrdnjama je zašto bi Anasazi podizali tako impresivno naselje daleko od matice? Novi “glavni grad” u koji će se vremenom preseliti? S obzirom da je grad napušten kada i Pueblo Bonito i ostali gradovi Čako kanjona, očito da ideja o novom centru pada u vodu.
Ovo pitanje mi zasada ostaje bez odgovora.
Možda je problem u pitanjima koje postavljamo? Ona možda imaju smisla iz naše perspektive, ali zašto bi Anasazi razmišljali na isti nacin kao i mi?
********
Nije trebalo dugo da me nešto asocira na Melvina. On je sada u Farmingtonu, tridesetak kilometara odavde. Iz tog gradića je i tinejđerka Ann Seiferle-Valencia koja je četiri godine radila na školskom projektu o Anasazijima. Analizirala je kukuruzne vrste nadjene u Aztečkim ruševinama i zaključila da su Anasazi ovdje stvarali nove hibridne vrste kukuruza. Takve, unaprijeđene vrste su zatim zasađivali u Čako kanjonu, u središtu njihove civilizacije.
********
Prizemni zidovi su široki oko jedan metar. Tipična gradnja Anasazija. U produžetku zapadnog zida izdvojena stoji djelomično zatrpana gomila na kojoj prepoznajem tri reda kružnih zidova. Prisjećam se identične građevine iz Čako kanjona u gradiću Peublo del Arroyo. Tri koncentrična kružna zida. Ovdje su zidovi bolje sačuvani tako da se potvrđuje da je labirint, kako sam ga prozvao u Čako kanjonu, adekvatno ime. Naime, pregradni zidovi formiraju niz prostorija unutar krugova: u unutrašnjem prstenu je osam prostorija, a u vanjskom četrnaest. Izmedju vanjskih prostorija su postojali prolazi; unutrašnje sobe su gledale na centralnu, kružnu sobu. Kivu. Mjesto okupljanja i spirutalnih izleta.
U svijetu Anasazija su pronađena samo četiri ovakva labirinta sa kivom u središtu. Od toga su čak tri ovdje. Koja je simbolika ovog naselja za duhovni krajolik Anasazija?
Iskopani labirint je ponovno prekriven zemljom, jer je njegovo održavanje navodno bilo preskupo. Druga dva labirinta, jos veća po dimenzijama, nisu ni otkopani. Kako to da najbogatija zemlja na svijetu nema interesa da njeguje svoju povijesnu baštinu?
********
Mladi arheolog Earl Morris, koji je rođen i odrastao u ovom kraju, provodi pet godina na intenzivnom otkopavanju Aztečkih ruševina od 1916-1921. Od 1934. započinje dvogodišnji spori projekat restauracije velike kive. Kada je završio, to je bila (i još uvijek jeste) jedina rekonstruirana kiva u svijetu Anasazija.
Gledajući ovaj građevinski poduhvat postaje jasno koliko su organizacije, rada i materijala Anasazi ulagali u svoje zgrade.
U kivu se ulazi kroz predsoblje kojim dominira masivna kamena ploča, nalik prijestolju. Da li su se odavde nadzirali procesi i ceremonije?
Fotografija 33: Autor unutar jedine rekonstruirane kive (1934.) u svijetu Anasazija,
Aztec, Novi Meksiko
Tri metra pod zemljom je tlo kive. Radijus joj je 16 metara. Kamena klupa kruži pravilnom prostorijom. Petnaest prostorija, u visini zemlje, gleda na centralnu sobu. Svaka od njih ima izlaz na glavni trg. Svrha ovih prostorija nije poznata. Prva misao koja mi se javila kada sam ušao u jednu od njih je da je riječ o prostorijama koje pripadaju različitim klanovima, odnosno većim familijama. Glave porodica bi bile unutar glavne sobe, a njihovi članovi bi, sa distance, iz manjih uzdignutih prostorija, prisustvovali ritualima.
Unutar kive su četiri masivna stuba koja su pridržavala krov koji je bio težak 95 tona(?!). Stubovi su počivali na po četiri granitna diska koja su prenesena sa razdaljine od oko 70 km. Originalni zidovi su bili obojeni crvenom i bijelom bojom.
Zavirujem u svaki kutak. Dodirujem zidove. Osmatram otvore. Prolazim kroz sve prostorije. Slike iz Čako kanjona i svih naselja koja imaju kive postaju kompletnije. Osjećam da sam korak bliže atmosferi Anasazija.
********
Anasaziji su slavili misterij života. Pjevali drevne pjesme koje su pratile ritam njihovih bubnjeva… i njihovih srdaca. Plesali su u čast životinja i biljki s kojima su dijelili život u ovom “Mjestu pokraj tekuće vode”. Kroz ritual su vibrirali istom frekvencijom kao i majka Zemlja. Vjerovali su da njihovi životi i međusobni odnosi trebaju odslikavati kosmičku harmoniju. Pratili su putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvjezdanih konstelacija, jer su ova nebeska tijela bila dijelom njihovih legendi i razumijevanja vlastitog porijekla.
Poniranje u dubinu vlastite duše je stimuliralo Anasazije da “pamte da pamte”. Da ne zaboravljaju ko su, odakle su došli, relacije izmedju njih, predaka i majke Zemlje.
Fotografija 34: Velika kiva ima radijus od 16 metara, a nosivi stubovi počivaju na četiri
podzemna grantina diska, Aztec, Novi Meksiko
********
Svi su izašli i formirali krug na centru trga. Bubnjari izlaze iz Velike kive u momentu kada se sunce pojavljuje na horizontu. Sa krovova ceremonijalni najvaljivači počinju da uzvikuju: “Oni dolaze, Oblaci i Duga, Jelen i Bufalo, Kukuruz, svi dolaze!”
Jedan po jedan plesači izlaze iz kive. Redaju se na trgu koji gleda prema istoku. Pozdravljaju sunce i prestrojavaju se za ples, muškarci i žene – dvije životne linije. Polako, bubnjari počinju da daju ritam i pjevaju pjesmu životu. Muškarci, u pamučnim odorama, šarenim perjem, pojasima ukrašenim školjkama, podižu noge u ritmu bubnjeva, i udaraju u tle u ritmu srčanih udaraca.
Žene, u svojim ceremonijalnim mantijama, nježno podižu noge u ženskom životnom ritmu koji kreira, hrani, daje život…
I onda, muškarci i žene plesači zajedno, pozivaju sve prisutne da pamte da pamte ko su i odakle su i svoje veze sa predacima…
Nakon toga se vođe klanova povlače u Veliku kivu, koja je simbol prve Kuće koju se napravili Anasazi nakon što su došli iz dubine Zemaljske utrobe. U kivi će lideri ponovo oživjeti sjećanje na Prvu priču. Kiva je centar kosmosa gdje šest svetih strana ima svoje središte, gdje se Anasazi ponovno spiritualno spajaju sa svojim predacima…
Fotografija 35: Krov Velike kive bio je težak 95 tona i predstavljao inžinjerijski poduhvat Anasazija,
Aztec, Novi Meksiko
********
Kiva ostavlja duboki dojam na mene. Polako napuštam Veliku kuću Anasazija. Još jedan pogled na naselje. Na stazi znak da nije dozvoljen prolaz prema Istocnoj ruševini i Ruševini Earl Morrisa. Nisu otvorene za javnost, niti su vršena značajnija iskopavanja na njima. Istočna ruševina je većih dimenzija nego Zapadna sa koje upravo dolazim. Isto tako, pripadajuća velika kiva je veća od ove rekonstruirane koju sam obišao.
Fotografija 36: Petnaest manjih prostorija gleda na centralnu prostoriju Velike kive
i vjerovatno su u njima bili predstavnici razlicitih klanova, Aztec, Novi Meksiko
Ove Velike kuće su podignute nakon 1225. godine. Riječ je o drugoj fazi u razvoju “Mjesta kraj tekuće vode”. Naime, napuštanjem svih naselja u Čako kanjonu oko 1185. tajanstveno su zatvorena i sva ostala naselja Anasazija, uključujući i ovo u Azteku. Nakon pauze od četrdesetak godina Anasazi ponovo dolaze u Aztek, renoviraju Zapadnu ruševinu i grade jos dvije Velike kuće.
Ovaj put, glavni utjecaj Anasazija dolazi sa sjevera. Iz naselja kanjona Mesa Verde u Koloradu. Život i rituali u Azteku ponovo bujaju. I ponovo to traje samo 75 godina. Oko 1300. godine Anasazi “Mjesta kraj tekuće vode” zauvijek napuštaju svoje Velike kuće istovremeno kad i Anasazi sa sjevera.
Nakon toga će nastati muk od 200 godina. Sve dok Navaho indijanci ne dođu iz sjevernih kanadskih ravnica i pronadju davno napuštene višespratnice.
Čini mi se da mene čeka put prema sjeveru. I potraga za novim odgovorima u kanjonima Kolorada.
Mesa Verde, Kolorado
juli 2004.
Iz Novog Meksika ka nacionalnom parku Mesa Verde u američkoj državi Kolorado put vodi kroz rezervat Jute indijanaca.
Jute su tipični Indijanci sa sjevernoameričkog tla. Prije dvije hiljade godina nalazili su se u području Velikih jezera na današnjoj granici SAD i Kanade. Postupno su se spuštali ka jugu da bi se oko 1 500. godine smjestili u četverouglu Arizone, Novog Meksika, Kolorada i Jute.
Ime im u prevodu znači “Zemlja Sunca”. Po njima je država Juta dobila svoje ime. Svojevremeno je teritorij te države u potpunosti pripadao indijanskim nomadima. Međutim, stvari se mijenjaju dolaskom bijelih doseljenika, u ovom slučaju mormona. Indijanci se prisiljavaju da napuste svoj način nomadskog života. Jute se tome opiru, jer njihovo je vjerovanje da ostati na jednom mjestu znači sigurnu glad. Mormoni uzimaju sve više zemlje, a sjeverni ogranak Juta se ograničava na uski rezervat 1869.
Južni ogranak Juta u Koloradu stupa u saradnju sa američkom armijom u borbi protiv Navaho indijanaca 1859. misleći da će izboriti bolje pozicije. Ironično, i Navaho i Jute bivaju smješteni u rezervate iste godine, 1868.
Ipak, rezervat Juta je imao još uvijek zavidnih 56 miliona akri, što je bila trećina Kolorada. Međutim širenje željeznica, eksploatacija nafte i stočarstvo su bili izgovori bijelom čovjeku da oduzima dio po dio rezervata tako da im je do 1934. godine ostalo samo deset posto najlošijeg dijela od prvobitnog teritorija.
Zašto je priča o Juta indijancima tipična? Prije dolaska Evropljana na sjevernoameričko kopno, ukupan broj starosjedilaca (“Indijanaca”) je bio, prema različitim procjenama, izmedju 5 i 40 miliona. Danas ih je manje od jednog miliona! Španjolski genocid u Juznoj i Srednjoj Americi praćen je anglo genocidom u Sjevernoj Americi.
Broj Juta je od nekoliko desetina hiljada sveden na četiri hiljade. Prolazim kroz “Rezervat Južnih Juta Indijanaca” na samom jugu Kolorada. To je uski pojas neplodne kamene pustinje širok dvadeset i dugačak 150 km. U njemu živi samo 350 ljudi. Zvanična statistika će reči da “Jute žive u zajednicama sa permanentnim kućama u koje je struja došla 1964. i da im djeca idu autobusima u školu; zaposlenje su našli u zemljoradnji i kasinu u Towaocu.”
Jute su naselili ove krajeve dvije stotine godina nakon odlaska Anasazija. Njihova napuštena naselja nisu dirali, slično kao ni Navaho indijanci. Smatrali su da duhovi Anasazija još uvijek obitavaju u ruševinama i zato su im dali status svetih, nedodirljivih mjesta.
Napuštam rezervat; ispred mene zelenilo Nacionalnih šuma San Juan. Još sat i po vožnje i ulazim u Mesa Verde Nacionalni park. I mada je već 100 godina pod zaštitom zakona (od 1906.) naselja u kanjonu su vandalizirana ranije, tokom XIX stoljeća.
********
Juli je, 1891. U Durangu (Kolorado) se pakuje kolekcija od preko 600 originalnih predmeta iz Mesa Verde kanjona. Destinacija: Švedska. Mladi baron Gustav Nordenskiöld se zadovoljan vraća u Evropu nakon arheoloških istraživanja. Da je mogao vidjeti u budućnost Gustav bi saznao neveselu vijest da će, ubrzo po povratku, oboliti od tuberkuloze i umrijeti u 26. godini. Slijediće velike promjene i u Skandinaviji: četvrt stoljeća kasnije Finska će proglasiti nezavisnost od Rusije i Švedske i vrijedna kolekcija će završiti u Nacionalnom muzeju u Helsinkiju. A njegov brat, takođe arheolog-istraživač, Erland Nordenskiöld će doživjeti svoje pozne sedamdesete godine i ostaće upamćen po posjetama Boliviji i istraživanju gradova Inka.
Izlazak ove kolekcije sa američkog tla će rezultirati lokalnim protestima te donošenjem zakona o proglašenju Mesa Verde kanjona Nacionalnim parkom petnaest godina kasnije.
Trebalo je proći više od stoljeća da Gustavova knjiga o njegovoj posjeti kanjonu (“The Cliff Dwellers of the Mesa Verde”) sa vlastoručnim bilješkama i fotografijama (procijenjene vrijednosti od $ 3,500) dospije u biblioteku lokalnog Anasazi muzeja u Cortezu.
Gustav Nordenskiöld je dijelove kanjona istraživao sa John Wetherhillom, jednim od trojice braće-istraživača. Starija braća, Al i Richard Wetherhill, rančeri i samouki arheolozi, su prvi put posjetili Mesa Verde još 1882. Početak nije obećavao, jer su svi puteljci bili zapušteni i zarasli u gusto šiblje. Medjutim, braća su uskoro počeli pronalaziti jedno za drugim naseljem u stijenama. Neka od njih su bila potpuno netaknuta i uzbuđenje koje ih je obuzimalo bilo je jednako onom kada se otvaraju vrata netaknutih grobnica egipatskih faraona.
Mesa Verde (španjolski “zeleni stol”, prema travnatim zaravnjenim vrhovima kanjona) obuhvata 5000 ruševina Anasazija. Od njih je dvadeset istraženo, stabilizirano i otvoreno za javnost. Većina je manjih razmjera, a neka od njih su još netaknuta i čuvaju se za buduće generacije arheologa.
********
Na ulazu u Nacionalni park površine 200 kvadratnih kilometara visoravan sa ogoljelim izduženim kamenim vrhom. Karaketeristično za svijet Anasazija. Na liticama su obično petroglifi koji su pratili putanje nebeskih tijela.
Fotografija 37: Ulazak u Nacionalni park Mesa Verde u Koloradu
u kome se nalazi 5000 ruševina Anasazija
Do Centra za posjetioce ima tridesetak kilometara vožnje serpentinama. Stajem na vidikovcu Park Point sa kojeg se pruža neometan pogled stotinama kilometara uokrug prema četiri američke države. To je najviši vrh u okolini sa 2800 metara visine. Tu je i kružna kućica sa radarom i antenama koja služi kao osmatračnica za preventivu širenja požara. Taj dan je na straži bila mlada rendžerka. Ulaz u kućicu, kao i razgovor s njom, na moju žalost, nije bio dozvoljen.
Nekoliko uzastopnih požara katastrofalnih razmjera na smjeni XX u XXI stoljeće ogolilo je planinske litice Nacionalnog parka, ali i otkrilo nekoliko dotada nedostupnih ruševina Anasazija.
Ono po čemu je Mesa Verde čuven su njegova naselja izgrađenja u usjecima kamenih litica. Visina litica je po nekoliko stotina metara, a usjeci su vrlo nepristupačni. I pored toga, stotine manjih i većih naselja su pedantno ugrađeni u kratkom vremenskom periodu.
Čitam iz zvaničnog prospekta: “Naselja u stijenama su podizana od kasnih 1190-ih do 1270-ih. Rang im je od kućice sa jednom sobom do naselja sa preko 200 prostorija. Graditelji su uklapali strukture u raspoloživi prostor u stijenama. Anasazi su u ovim naseljima živjeli manje od 100 godina. Oko 1300. godine Mesa Verde je bio napušten.”
Datumi mi nagovještavaju neke odgovore. Prvo, gradnja u liticama počinje u trenutku kada Anasazi zauvijek napuštaju Čako kanjon smješten 160 km južnije. Da li su se Anasaziji sklonili pred nekom velikom opasnošću u nepristupačne klance Kolorada?
Drugo, uložiti ogroman graditeljski napor u izgradnju naselja u kojima će se živjeti nepunih 100 godina ponovo biva nelogičan.
I treće, sva naselja se u kanjonu Mesa Verde napuštaju istovremeno. U miru. Kao da su ljudi odvedeni. U prostorijama su prvi istraživači pronašli sve kućne predmete spremne za upotrebu. Ljudi se nisu preselili. Mislili su da će se vratiti.
Ove dileme mi se vrzmaju po glavi dok kupujem karte za obilazak nekoliko ruševina. Naime, sva naselja se u ovom Parku mogu obilaziti samo uz prisustvo rendžera. Zabranjeno je vrzmati se okolo bez pratnje, odnositi kamenčiće, čak i brati cvijeće ili grmlje.
Nekoliko kilometara od Centra za posjetioce starta posjeta prvom naselju. Riječ je o “Velikoj Kući sa balkonom”. Dok čekam dolazak rendžera nastavljam čitati prospekte.
Hiljadugodišnje prisustvo čovjeka se u ovim krajevima pokušava uklopiti u teoriju evolucije. Prvo nomadi, pa farmeri. Primitivna gradnja po kompleksnija. Od slamnatih korpi do keramike. A polugoli indijanci marširaju kamenim putevima na zvaničnim prospektima.
Međutim. Svi oni problemi za današnju znanost koje je postavio Čako kanjon su prisutni i u slučaju Mesa Verde kanjona.
Prvo, ovdje je prisustvo ljudi bilo sporadično sve do konca XII stoljeća. Onda najedamput imamo populacijski bum. Dakle, rijeć je o došljacima. Vjerovatno nekoliko stotina porodica.
Drugo, količina materijala upotrebljena za sva ova naselja u tako kratkom periodu nadmašuje raspoloživu radnu snagu. Izuzev, ako oni nisu raspolagali mentalnim ili drugim zaboravljenim, a superiornijim građevinskim tehnikama.
Koliko god da su putevi Anasazija koji su radijalno kretali iz Čako kanjona čudo za sebe, tako je i misteriozno pitanje kako su Anasazi Mesa Verde kanjona prenosili tone materijala u usjeke na liticama. Koju vrst “kranova” su koristili?
I na koncu odakle su iznajmljivali “građevinske skele” sa kojih su farbali ove građevine na nekoliko stotina metara visine?
********
Sa parkinga na vrhu Soda kanjona kreće uski kameni putić prema sredini kanjona. Spuštajući se niz litice dolazi se do širokih drvenih ljestvi. Rendžer upozorava na opreznost dok se uspinjemo uz ljestve petnaestak metara visoke.
Fotografija 38: Naselje Anasazija “Kuća sa balkonom” podignuta je
u usjeku strmih litica kanjona Mesa Verde, Kolorado
“Kuća sa balkonom” je naselje sa 45 soba i dvije kive. Ime je dobila po, još uvijek netaknutoj, originalnoj terasi sa zidićem koja se nalazi ispred četiri prostorije u dubini usjeka u litici. I to je bilo prvo ravno kameno tlo na koje sam stao nakon uspinjanja uz ljestve.
Pogled na dno kanjona ispod i klanac preko puta je … sasvim novo iskustvo. Prva misao koja me obuzima je osjećaj sigurnosti. Malo nelogično, mislim se, naći se na ovoj visini, u kamenom procijepu, a opet se osjećati sigurnim.
Fotografija 39: Autor na terasi naselja Anasazija “Kuća sa balkonom”,
Mesa Verde kanjon, Kolorado
Da li je riječ o sastavu kamena i njegovom djelovanju na naš organizam?
S jedne strane logičan je zaključak da je osnovni razlog za izgradnju ovih naselja na ovako nedostupnim mjestima bila zaštita. Od vremena, životinja, neprijatelja?
I da i ne.
Nesrazmjeran mi je takav graditeljski napor da se zaštiti od sunca ili predatora. Osjećam da je opasnost bila veća. Puno veća.
Koja je to sila bila potrebna da natjera Anasazije, astronome i superiorne vidovnjake, da napuste Čako kanjon?
I opet, sa čime su se Mesa Verde Anasazi suočavali da su morali graditi ne jedno već hiljade građevinskih objekata u središtu ovih nepristupačnih litica, da bi tu proveli kratak period?
Da bi, zatim, nenadano i neznano kuda, otišli?
Fotografija 40: Za izgradnju naselja bio je potreban izniman građevinski napor;
Anasazi su ga ubrzo misteriozno napustili
Fotografija 41: Prilaz naselju “Kuća sa balkonom” vodi kroz
uske i nepristupačne prolaze i strme litice
Mesa Verde, Kolorado
juli 2004.
Mesa Verde je, po prostranstvu, najveći arheološki park u SAD. I, prema mnogim ocjenama, najznačajnije nacionalno historijsko nalazište. UNESCO ga je proglasio svjetskom baštinom 1978. Razlog za to je nekoliko stotina naselja podignutih u usjecima litica u periodu kraćem od stotinu godina.
Tragovi humanog života na vrhu kanjona se mogu pratiti unatrag hiljade godina. Zbog čega se, najedamput, napuštaju te građevine i počinje gradnja na visokim i opasnim liticama? I to sa neočekivanim intenzitetom?
Arheolozi će kao prvo objašnjenje postaviti teoriju o vanjskoj prijetnji. Zbilja, nepristupačne litice su lako branjive. Medjutim, nikada dokazi o takvim prijetnjama nisu pronađeni. Ili, kako kaže Gilbert Wenger, glavni arheolog u Mesa Verde regionu punih 14 godina: “Ako je postojala prijetnja, ko su bili neprijatelji? Nema dokaza o bilo kojim drugim ljudima osim Anasazija u ovim oblastima.”
Fotografija 42: Litice kanjona u čijem je usjeku podignuto najspektakularnije
naselje Anasazija “Palača u stijeni”, Mesa Verde, Kolorado
********
Propuzao sam kroz tunel u stijeni dugačak sedam metara. Iznenadio me uski otvor od samo 60-ak cm. Očigledno da su Anasazi održavali vitku liniju. Jer, da su imali deblje ljude oni ne bi mogli napuštati “Veliku kuću sa balkonom”.
Strmi uspon i našao sam se na parkingu. Desetominutna vožnja do slijedeće destinacije. Čekam rendžera da krenemo u obilazak najspektakularnije strukture u kanjonu: “Palače u stijeni” (Cliff Palace).
Naravno da Anasazi nisu imale palače, ni plemstvo. Medjutim, Richard Wetherhilla je 1888. ovo otkriće kamenog grada podsjetilo na antičke palače i zato mu je dao to ime.
Nekoliko minuta trajao je silazak improviziranom stazom. I onda se, nakon zaobilaženja široke stijene, pred očima ukaže “Palača u stijeni”. Ovaj apartmantski kompleks je ugrađen u otvor u litici širok 110 metara i dubok oko 30 m. Skladne građevine ne narušavaju izgled okoline; naprotiv, sve skupa se doima kao da je moćni kanjon iznjedrio ovaj gradić.
Fotografija 43: Apartmanski kompleks Anasazija “Palača u stijeni” je ugrađen u usjek
širok 110 metara i dubok oko 30 metara, Mesa Verde, Kolorado
Četverospratne kule spajaju dno i plafon usjeka. Kružne kive podsjećaju na spiritualnost njihovih autora. Načičkane prostorije jedna do druge ne ostavljaju slobodnog prostora. Manje kive su brojnije i pravilno raspoređene duž naselja – očito da su ih koristili pojedinačni klanovi. Veće kive su na isturenim mjestima. U “potkrovlju” gradića, uz sami plafon usjeka, izgrađene su niske, duboke i duguljaste prostorije. Očigledno - skladišta hrane.
Ukupno 220 prostorija i 23 kive.
Fotografija 44: Mesa Verde kanjon, naselje Anasazija “Palača u stijeni”;
kružne kive podsjeċaju na spiritualnost autora
Javlja mi se isti osjećaj kao kod Kuće sa balkonom: ovo naselje je skriveno, zaštićeno, ali sa odličnim pregledom kanjona.
Gdje li su astronomski markeri, mislim se u sebi? Znam da su u svim naseljima Anasazija praćene putanje sunca i mjeseca. Obično su imali posebnu lokaciju, najčešće prirodne isturene litice, odakle su pratili izlazak i zalazak sunca, osobito u danima pred i za vrijeme zimskog solsticija. Na primjer, u Čako kanjonu su imali dvije stijene izmedju kojih je Sunce izlazilo dvadesetak dana prije solsticija. Ili, raspored prozora u Pueblo Bonitu sa kojih su mogli pratiti kretanje sunca tri sedmice uoči 22. decembra.
“Palača u stijeni” je okrenuta ka jugozapadnom horizontu. Zalazak sunca se može lako pratiti, ali je sve ravno te nema prirodnih objekata kao orijentira.
Ali, zato je tačno preko puta Palače u stijeni, na drugoj strani kanjona udaljenoj 290 metara, podignut enigmatski objekat u obliku slova “D”. Nazvan je “Sunčev hram”. Naravno, oblik slova “D” je karakterističan za arhitekturu Čako kanjona. Medjutim, ono što intrigira je pozicija hrama. Naime, ne nalazi se u usjeku litica vec na vrhu kanjona.
Gledano sa ove strane kanjona, Sunčev hram formira orijentir na horizontu. Znači, sada treba naći mjesto u naselju odakle su vršena posmatranja sunca pred zimski solsticij.
Na krajnjoj južnoj točki naselja nalazi se mala kamena platforma sa kružnim udubljenjem. Ako se odatle gleda prema centru Sunčevog hrama, koji sačinjavaju dvije kružne prostorije, onda se tu formira umjetni kosmički marker. Sunce se na horizontu u prosincu kreće između dvije kružne prostorije. I, ponovo, zbog toga Anasazijima nije trebao kalendar.
Fotografija 45: Život je bujao između 1180-1279 da bi onda Anasazi, u miru,
zauvijek napustili “Palaču u stijeni” i sva ostala naselja Mesa Verdea
Dva pitanja mi se rađaju. Prvo, zašto graditi čitav građevinski objekat sa kružnim i kvadratnim prostorijama i zidovima da bi se dobio marker na horizontu? Nije li bilo lakše podici dvije stijene preko puta kanjona?
I drugo, u čemu je tolika važnost zimskog solsticija? Legende Hopija i Pueblo indijanaca, a zatim izvedeni zaključci bijelog čovjeka govore o “strahu” indijanaca da će sunce prestati izlaziti te da su zbog izvođeni obredi i rituali da se to ne desi. Naravno, to me objašnjenje ne zadovoljava. Mora da je postojala veza izmedju položaja naše planete i energetskog nivoa koju je dobijala od sunca za vrijeme zimskog solsticija. A vidovnjaci Anasazija su pomno pratili sve što utječe na energetski potencijal naše planete.
********
Mlada djevojka-rendžer već dvadesetak minuta objašnjava kako je nastao kanjon prije nekoliko desetina milouna godina povlačenjem mora i kako je prolazio kroz proces erozije. Pominje prve tragove ljudskih nastambi, izgradnju naselja u liticama kao oblik zaštite od klimatskih nepogoda i potencijalnih neprijatelja. Tvrdi da su Anasazi otišli odavde zbog suše i nedostatka hrane. Grupa zastaje pred velikom kivom. “Ovo je bila ceremonijalna prostorija, kao naše crkve”, nastavlja.
Fotografija 46: Velika kiva “Palače u stijeni” iz koje su vidovnjaci pratili utjecaj Sunca
na energetski nivo Planete, Mesa Verde kanjon, Kolorado
Nema pominjanja astronomskih markera, Sunčevog hrama, spiritualnih izleta u druge dimenzije.
********
Ime Sunčevom hramu potiče od jednog kamenog bloka sa udubljenjem koji sa strane ima male kanale. Liči na suncokret, ili na dječji crtež sunca sa mnogobrojnim zrakama. Ovaj kameni blok nije rezultat ljudskog klesanja, već procesa erozije. Ali je zato očigledno da je prenesen na ovo mjesto i ugrađen između tri kamena zida formirajući neku vrst oltara.
Identičan simbol se sreće na mnogobrojnim piktoglifima i primjercima umjetnosti u stijenama u svijetu Anasazija.
Na svakom koraku naše planete srećem posvećenost suncu. Civilizacija za civilizacijom kao da upozorava da nam odatle dolazi život, znanje i energetski tokovi.
********
“Ispred nas je četverospratna kamena kula. U njoj je ostao sačuvan primjer originalne umjetnosti i boja Anasazija. Nemojte upotrebljavati kamere ni bliceve”, daje upute ljepuškasti rendžer.
Kula je prazna iznutra. Od podova i plafona je ostalo samo nekoliko pregradnih greda. Ulaz nije dozvoljen osim pogleda kroz prozor. Meni je, međutim, i to bilo dovoljno da probacim fotografski aparat i da uslikam mračnu prostoriju (ovaj moj blic već notorno krši propise svih muzeja i arheoloških parkova, priznajem).
Većina posjetilaca razočarano odmahuje glavom kada na zidu ugleda nekoliko neatraktivnih geometrijskih oblika nacrtanih crvenom bojom. Simbolika nije jasna. Rendžeri ne daju nikakva objašnjenja sem da je to primjer “indijanske umjetnosti”.
Da li su u pravu?
Ukupno su tri piktografa (odnosno crteža u stijeni).
Fotografija 47: Astronomski piktografi Anasazija koji prate mjesečni,
godišnji i 18,6-o godišnji Metonski ciklus Mjeseca,
Mesa Verde, Kolorado
Prvi crtež predstavlja četiri vertikalne linije od kojih svaka sadrži izmedju 17 i 20 crtica. Podsjeća me na sliku zatvorske samice u kojoj osudjenik ucrtava dane u zidu da se može orijentirati. Ukupan broj crtica je 74. Pretpostavimo da je riječ o godinama. Dakle, 74 godine. Podijeljeno na četiri perioda (“četiri vertikalne linije”) dobija se prosječan broj od 18,5. Samo je jedna astronomska pojava od 18,5 koju su Anasazi bilježili. Riječ je o periodu od osamnaest i po godina kada se javlja “mirovanje mjeseca”. Naime, mjesec izlazi na istočnom horizontu sa različitih pozicija: tokom perioda “mirovanja”, odnosno zimskog solsticija svakih 18,5 godina ima ekstremno sjeverni položaj.
Ako su stvarno Anasazi bilježili ovu pojavu na nebu, javljaju mi se dva pitanja. Zašto su samo četiri ciklusa prikazana na zidu? I drugo, kakav je utjecaj mjesečevog položaja “mirovanja” na energetski nivo Zemlje?
Na ovo prvo pitanje odgovor vjerovatno leži u dužini ostanka Anasazija u ovom kanjonu. Naime, ispitivanja godova na drvetu su potvrdila da su naselja ovdje podizana izmedju 1180-1279. U tom periodu su bila četiri mirovanja mjeseca: prvi period je startao 1187., a četvrti završavao 1280.
Odgovor na drugo pitanje bi trebao biti logičan, takođe. Različit položaj sunca i mjeseca utječe na energetski nivo planete.
Prelazim na drugi piktograf koji je u istoj visini sa prethodnim. Na bijeloj podlozi je nacrtan pravougaonik. Podijeljen je po sredini sa linijom na kojoj je po dvanaest crtica sa svake strane. U lijevoj i desnoj polovini pravougaonika se nalaze cik-cak linije. Po dvanaest sa svake strane. Dvanaest kao dvanaest mjeseci u godini? Jednom mjesečno mjesec se kreće od južnog do sjevernog, onda opet do južnog ekstremnog položaja na nebu. Otud cik-cak linija. Dvanaest cik-cak linija bi moglo predstavljati jednogodišnji mjesecev ciklus na nebu.
Ako bi astronom trebao na tabli grafički prikazati kretanje mjeseca vjerovatno bi nacrtao sličnu stvar.
I na koncu, treći piktograf, ispod pravougaonika, prikazuje dva seta po tri trokuta, a u sredini 12 kružića. Broj kružića može biti simbol za godišnje smjene izlazaka sunca i mjeseca. A trokuti? Možda planinski vrhovi obližnje La Plate na sjeveroistočnom horizontu?
Da li je ove piktoglife crtao umjetnik ili astronom? Prosječna keramička posuda Anasazija djeluje umjetnički puno impresivnije nego ovi piktoglifi. Tako da odbacujem prvu pretpostavku o umjetničkom djelu. Ali, ako je astronom ovim putem opisivao putanje mjeseca, onda nas to može zbilja zaintrigirati.
Lokacija crteža je na trećem spratu kule. Zidovi prva dva sprata su prazni. Zašto baš treći sprat?
Nadalje, pri vrhu kule su vrata u obliku slova “T”. Riječ je o dizajnu vrata koji se redovno sreće u svim naseljima Anasazija. Arheolozi nemaju definitivnog odgovora o svrsi ovog dizajna. Ono što sam ja uočio je da ta vrata po pravilu gledaju na trg naselja i velike kive. Njihov broj varira; najčešće je riječ o 5-10 takvih vratiju.
Da li će mi položaj ovih vrata na ovoj četverospratnoj kuli napokon riješiti tu zagonetku?
U pomoć opet prizovimo Sunčev hram. Položaj mjeseca u odnosu na Sunčev hram se ne može pratiti sa donja dva sprata. Ali, može sa trećeg i četvrtog. Zapravo, tačno po sredini kule ide zamišljena linija praćenja mjeseca kada se nalazi u fazi “mirovanja’ svakih 18,5 godina. Mjesec je vidljiv između dvije kružne prostorije Sunčevog hrama.
Čini mi se da ovime dolazimo do nekoliko odgovora. Kule nisu imale vojnu svrhu kako nam pokušavaju oficijelno predstaviti, već astronomsku. Vrata u obliku slova “T” su označavala astronomske osmatračnice. Drugim riječima, pogled na naselje Anasazija i lokacija ovako dizajniranih vrata su bili dovoljni da posjetiocu daju do znanja gdje astronomi, odnosno vidovnjaci stanuju.
Fotografija 48: Četverospratna kamena kula – observatorija Anasazija, Mesa Verde, Kolorado
Zatvaram oči i vraćam se u početak XIII stoljeća. Tamno noćno nebo. Konac decembra. Period “mirovanja” mjeseca je započeo. Na istočnom horizontu, tačno između dvije kule Sunčevog Hrama, pojavljuje se puni mjesec i obasjava naselje. U narednih šest mjeseci, mjesec će rasti u svojoj veličini iz noći u noć i redovno se pojavljivati između dvije kule. Kada napokon, nakon šest mjeseci, dođe ljetni solsticij poklopiće se dnevna putanja sunca sa noćnom mjesečevom.
SKOK KA TOTALNOJ SLOBODI ANASAZIJA (13)
Mesa Verde/Kortez (Cortez), Kolorado
juli 2004.
Mesa Verde je jedinstven – toliko različit od svega viđenog na planeti. Arhitektura je u potpunosti prilagođena usjecima i pećinama litica kanjona. Tornjevi/observatorije su povezani podzemnim tunelima sa velikim kivama. Sa kamenih terasa se pruža nezaboravan pogled na horizont i kilometre vijugavog kanjona. Visoka naselja u stijenama dijele ove visine sa orlovima koji povremeno kruže u potrazi za plijenom.
Svako naselje ima uklesane brojeve u jedan od vanjskih zidova. “Kuća sa balkonom” ima broj 11, “Duga kuća” (Long House) nosi broj 15… Brojeve je uklesao švedski arheolog Gustav Nordenskiöld prilikom svoje posjete 1891.
Fotografija 49: Petroglifi Mesa Verdea simbolično prikazuju
putovanje Anasazija i njihovih sljedbenika u Četvrtom svijetu
Anasazi su na nekoliko mjesta u kanjonu uklesali svoje petroglife u kamenu. Najpoznatiji je Pictograph Point (doduše, piktograf je pogrešno upotrijebljen termin, jer piktografi su crteži na kamenu, a ne uklesani simboli-petroglifi, kao što je ovdje slučaj). Ovaj petroglif se sastoji od neprekinute linije koja na početku i na kraju ima spirale, a njenom dužinom se nalaze simboli nekoliko životinja. Grupa od četiri Hopi indijanca iz sjeveroistočne Arizone su posjetili Mesa Verde 1942. godine i dali svoju interpretaciju ovog petroglifa.
Prva spirala predstavlja “sipapu”, mjesto odakle su Anasazi izašli iz zemljine utrobe (“Veliki kanjon” – Grand Canyon). Prva životinja, orao, simbolizira orlov klan koji se odvojio od ostalih ljudi i smjestio u blizini Velikog kanjona. Kozorog je simbol slijedećeg klana koji se takođe odvaja od ostalih imigranata (prema tradiciji ovaj klan se nastanio u blizini današnjeg gradića Shiprock u Novom Meksiku). Slijedi papagajov klan koji se smješta još dalje. Zeleni gušter unutar jednog polukruga ilustrira poguban utjecaj duha guštera na preostale emigrante – slijedi period lutanja i dezorijentacije. Naredni lik “kačine” (lutke) predstavlja biće koje ljudima pomaže u njihovoj navigaciji – usmjerava ih u pravilnom smjeru. Konture planinskog lava su znak da svemoćni životinjski duh čuva ljude na njihovim putovanjima. Linija završava sa spiralom koja bi trebala biti kraj putovanja – Mesa Verde kanjon (?) Sa druge strane linije je nekoliko likova koji su protumačeni kao predstavnici modernih Pueblo plemena; na manjoj distanci od njih je simbol za Klan kačina (Hopi indijanci). Time su Hopiji pokušali dokazati tezu o sebi kao potomcima Anasazija.
********
“Duga kuća” je drugo po veličini naselje u kanjonu. Preko 150 prostorija veličine 6-10 kvadratnih metara, 21 kiva i velika pravougaona terasa nazvana “plesnim trgom”. Stotinjak ljudi je tu živjelo prije 750 godina. Četverospratna kula na zapadnom kraju podsjeća na onu iz “Palače u stijeni”. Gradnja je tipična. Obradjene kamene ploče su ugurivane u svježi malter. Ti zidovi bi se kasnije prekrili slojem gipsa da bi se dobila glatka površina koja se zatim farbala. Prozori i vrata su manjih dimenzija da bi se zimi zadržala toplota. Četrdesetak kostura je pronadjeno u ovom naselju. Anasazi su bili visine od oko 165 cm. Tijela su bila zamotana u deke od zečje kože i ćureća perja sa osobnim nakitom uz uzglavlja.
“Kuća kvadratnog tornja” je naselje od šezdesetak prostorija i dvije kive. Ime je dobila po tornju visokom skoro 30 metara. To je najviša struktura u kanjonu. Riječ je o četverospratnici i njene astronomske funkcije još nisu istražene. Inače, u naselje se ne može ući. Može se samo posmatrati sa druge strane kanjona.
Uz “Sunčev hram” su pronadjeni ostaci gradjevinskog dodatka, “aneksa” na sjeverozapadnoj strani. Riječ je o kružnoj prostoriji sa manjom kulom. Gledano iz “Palače u stijeni” zalazak sunca se odvija tačno nad kulom drugog decembra. To daje već prepoznatljivo upozorenje od dvadesetak dana da se približava zimski sunčev solsticij.
Dva kilometra sjevernije se nalazi “Kuća cedrovog drveta”. Kula je izgrađena u obliku dvostrukog zida. Kamen je pažljivo obrađen da prati kružni tok zidova. Nesumnjivo da je riječ o još jednoj sunčevoj observatoriji.
Odavde se pruža dobar pogled na planinske vrhove La Plate koji su sigurno predstavljali jasne kalendarske markere za sunčev solsticij i mjesečeve periode “mirovanja”.
“Kuća smrčinog drveta” je po veličini treće naselje u liticama. Neinventivno ime je dobila od Wetherilla 1888. po visokom stablu smreke koje se nekad nalazilo ispred naselja. Građena je u periodu 1200-1273 u udubljenju koje je sedamdesetak metara široko i trideset metara duboko. Ukupno je 114 prostorija, 8 kiva i široki centralni trg.
********
Kasno je popodne. Organizirane ture prestaju. Polako vozim uskom cestom i stajem na svakom obilježenom mjestu. Obično je riječ o dobrom pregledu kanjona i kućica ugrađenih u litice preko puta. Ili, jednostavno o posebno lijepom pogledu na kanjon.
“Kuća Hemenveja” je naselje visoko u liticama do koga dosada nisu izgrađeni prilazni putevi. Odoka ocjenjujem da ima dvadesetak prostorija jedva vidljivih sa ova strane kanjona, udaljenih otprilike 300 metara od mene. Uzgred, naselje je dobilo ime po Mary Hemenway koja je financijski pomagala prva istraživanja u ovom dijelu Amerike na koncu XIX stoljeća.
Fotografija 50: Naselje Anasazija “Kuća sa mnogo prozora”,
smješteno visoko u liticama, je gotovo nevidljivo sa druge strane kanjona,
Mesa Verde, Kolorado
Malo niže je “Kuća sa mnogo prozora” koja je imala 15 prostorija. Visoko u stijenama do nje je “Neimenovana kuća” sa 4-5 prostorija. Toliko su nepristupačna da mi izgledaju kao naselja podignuta za ljude sa krilima.
********
Prije odlaska iz kanjona stajem i pravim zbilješke. U notesu mi je slika koju mi je Melvin poklonio. Pogledam poleđinu i ugledam tekst na koji ranije nisam obraćao pažnju. “Sloboda je Orlov dar”, piše sitnim rukopisom. Kako prije nisam na ovo obratio pažnju, mislim se? I šta mu ovo znači da je “sloboda Orlov dar”? Prema njegovoj priči sam zaključio da naše duše bivaju ulovljene po napuštanju tijela od strane svemoćnog Orla. A sada, po prvi put, srećem tezu da postoji opcija “slobode”.
Napuštam Nacionalni park Mesa Verde; zelenilo, serpentine, sumrak. Večerašnje odredište mij je gradić Cortez u jugozapadnom Koloradu. Čeka me četrdesetak minuta vožnje.
Na odlasku, sa sobom nosim tri pitanja koja leže u srcu misterije o Anasazijima:
1. Od koga su Anasazi tražili zaštitu te su morali dići svoja naselja u ovim klancima do kojih niko, osim ptica, ne može doći?
2. Otkud tolika predanost suncu i mjesecu da Anasazi nisu prezali od gotovo nemogućih građevinskih zahvata samo da bi mogli pratiti njihove putanje i razlicite položaje?
3. Da li su Anasazi znali za način da se otrgnu neminovnoj sudbini duše da bude uhvaćena u Orlovu zamku?
********
I kao što to obično biva za pomoć dobijem putokaz koji naizgled nema mnogo veze sa ovim na šta se fokusiram. Prisjećam se razgovora izmedju Carlos Castanede i don Huana iz 1988. U njemu don Huan Matus, nagual i šaman, duhovni učitelj iz indijanskog plemena Yaqui, govori:
“Imamo zvijer koja je došla iz kosmičkih dubina i zavladala našim životima. Ova zvijer je naše božanstvo. Mi smo nemoćni pred njim. Ako želimo da protestvujemo, on to suzbija. Ako želimo da se osamostalimo, on to onemogućava. U našim razgovorima svih ovih godina sam ti pokušavao indirektno da kažem da nas nešto drži zatvorenicima. Za šamane i spiritualna bića drevnog Meksika ovo su bile energetske činjenice.”
I nastavlja:
“Oni vladaju nad nama, jer smo im izvor hrane… Šamani Meksika nisu bili sigurni kada se ova zvijer pojavila na Zemlji. Ali su zato bili uvjereni da je čovjek bio kompletno biće nekada u prošlosti. To svjesno biće danas je samo predmet mitova i legendi. U jednom trenutku kao da sve nestaje. I od čovjeka ne ostaje ništa više nego drogirano, uspavano biće… Čovjek je imao sudbinu da postane magično biće svjetlosti. Ali, te magije više nema…”
Zaključak je bio da je negativna energija koju generiramo hrana “kosmičkoj zvijeri” o kojoj govori don Huan. Mi smo sofisticirano uzgajani da bi ih hranili.
********
Pitam se da li su vidovnjaci Anasazija znali za ovu spiritualnu zvijer koja je došla iz kosmičkih dubina? Ako su mogli vidjeti kosmičkog stvaraoca (“Orla”) zašto ne bi i jedan od kosmičkih spiritualnih entiteta kao što je “kosmička zvijer” kako ga zove don Huan? Pogotovo stoga što se hrani našom negativnom energijom.
Da li su za zaštitu Anasazi koristili ove kanjone u kojima su dizali svoja naselja? Svojom pozicijom ovi kanjoni su nesumnjivo bili energetske potentne točke. Međutim, da li je sastav kamena doprinosio i boljoj zaštiti njihovih energetskih tijela? I onemogućavao utjecaj “kosmičke zvijeri”?
Čini mi se da ovim razmišljanjem mogu razriješiti enigmu perfektno ravnih puteva Anasazija iz Čako kanjona. Ti putevi su pratili podzemne energetske tokove. Ako su Anasazi bili zaštićeni zbog povišene energije na tim putevima onda se može objasniti zašto oni ne krivudaju. Jer, da su pratili topografiju terena sa svim okukama onda bi ostali bez podzemne energetske zaštite. Na taj način bi bili izloženi utjecaju “zvijeri”.
Zašto su onda napustili Čako kanjon, kao po komandi, koncem XII stoljeća? Da li je neko isključio “podzemno energetsko napajanje” i ostavio ih bez zaštite?
Zašto su napustili nepristupačne litice Mesa Verde kanjona koncem XIII stoljeća? Da li su bili pronađeni pa su se morali opet skloniti negdje drugdje?
Čini mi se da sam na putu da na ovaj način odgovorim na prvo pitanje.
Slijedi odgovor na drugo pitanje opsjednutosti suncem i mjesecom. Nesumnjivo da su Anasazi znali za odlučujući utjecaj ova dva nebeska tijela na energetski nivo naše planete. Svaki poremećaj na suncu kao što su sunčeve pjege, pomračaji, poseban položaj planeta i sl. se odražavao na energetski naboj Zemlje. Poremećeni tokovi energije bi utjecali na odbrambenu sposobnost energetskih bića Anasazija. Čak i minorni utjecaji koji bi dolazili sa mjeseca su im bili važni i zbog toga su pratili mjesečeve mjene.
Sunce puni baterije svim planetama. Našoj na taj način daje život. Sunčeva energija je bila izlaz i jedina nada Anasazijima da se odupru pred naletima superiornijeg neprijatelja. Stoga se sunce slavilo, “obožavalo”, posmatralo iz svakog ugla.
Kako dokučiti odgovor na treće pitanje o “slobodi koju Orao nudi”? Zadnje što sam s Melvinom govorio bili su vidovnjaci koji su ovladali tehnikom da “premještaju svijest iz jednog dijela tijela u drugi”. Da li su oni ovim energetskim manipulacijama otvarali vrata “totalne slobode”?
Fotografija 51: Od koga su se Anasazi štitili podižući naselja u nepristupačnim liticama?
********
U kineskom restoranu pravim kraću pauzu. U centru Corteza se priprema nastup Navaho indijanaca. Plesna grupa predvođena Sheldon Manuelitom iz Shiprocka se zove Naat’sii’liid (“duga”). Odmaram pola sata uz ritmove bubnja i tradicionalne Navaho plesove.
U jednom momentu zazvoni mobilni telefon. Moj. Oksana zove. Sve oči iz publike od plesača idu ka meni. Veza sa stvarnošću.
Fotografija 52: Plesna grupa Naat’sii’liid Navaho indijanaca iz Shiprocka,
Novi Meksiko, izvodi svoju verziju prizivanja kiše
u gradiću Kortez (Cortez), Kolorado
Uzimam sobu u malom motelu. I mada nemam običaj da se sjećam snova ovaj što je slijedio bio je nešto drugo. U snu mi se javio Melvin. I slikovito mi prikazivao čovjekovo energetsko tijelo. Bijeli dugački niz, naša svijest, svijetlija od drugih dijelova, je mijenjala položaj, idući ka središtu tijela i postavljajući se horizontalno.
“Vladanje sviješću je put ka totalnoj slobodi. Ta sloboda je Orlov dar čovjeku”, začuo sam jasni Melvinov glas. “Da bi prihvatili taj poklon potrebno nam je dovoljno energije”, poslednje je što se sjećam.
Ujutro se budim. Pitam se da li sam napokon riješio rebus Anasazija?
Hovenweep, Juta
avgust 2004.
Desetine kilometara negostoljubivog okoliša. Iz rezervata Planinskih Juta indijanaca ulazim u rezervat Navaho indijanaca. Iz Kolorada prelazim u američku državu Jutu (Utah). Današnja destinacija su mi naselja Anasazija - Hovenweep.
Ne čudi me da je fotograf William Henry Jackson 1874. ovaj kamenjar nazvao tom rječju Juta indijanaca (“napuštena dolina”).
Hovenweep nema turističku atraktivnost kao naselja u liticama ogromnih kanjona Mesa Verde, niti impresivnu ulogu centra civilizacije kao naselja Čako kanjona. Ali, bio je poseban za Anasazije.
Današnji “Hovenweep National Monument” obuhvaća ruševine šest naselja Anasazija izgradjenih na vrhovima kanjona. Među njima se posebno izdvajaju ostaci kula koje podsjećaju na srednjovjekovne evropske tvrdjave. Odatle i naziv za njih: tornjevi Hovenweepa.
********
Sunčano avgustovsko jutro me dovodi pred ulaz u Hovenweep. Nema posjetilaca; imaću kanjon samo za sebe. Očekuje me nekoliko kilometara hodanja između usamljenih tornjeva koji još uvijek dominiraju krajolikom.
Prvi pitanje se nametnulo samo od sebe. Zašto je baš ovaj neveliki, izolirani i škrti kanjon izabran za boravište Anasazija?
Ostaci drveta u krovovima i nosivim zidovima tornjeva pokazuju da su sve građevine podignute u kratkom periodu izmedju 1230. i 1275. godine. To se u potpunosti poklapa sa naseljima u Mesa Verde kanjonu. Arhitektura se može pripisati jednom autoru: prepoznatljiv stil, ali pokušaj da se uvijek bude originalan.
Tornjevi nisu novina Anasazijima; ali ovdje ih, na malom terenu, ima i kružnih, i kvadratnih, i elipsastih i u obliku slova “D”.
Nakon 750 godina vrijeme je učinilo svoje. Napola srušeni, bez pratećih objekata, kameni tornjevi su izgubili svoj nekadašnji sjaj.
Fotografija 53: Anasazi su tornjeve Hovenweepa u državi Juta (Utah)
podigli između 1230-1275 godine kao astronomske objekte
Uska staza me dovodi do prve građevine “Kanjona malih ruševina”. Riječ je o “Utvrdi”. Od prvih ekspedicija (W.D. Huntington, lider mormonske ekspedicije iz 1854.) i arheologa (J.W. Fewkes, 1917., Smithsonian Institute) građevine Hovenweepa su dobijale imena kao da se radilo o odbrambenim objektima.
Tako je i sa “Utvrdom”. Oblik zidova podsjeća na ostatke tvrdjave; tome doprinosi i obližnja kula. Ovo je sve što je ostalo od nekadašnjeg naselja od petnaestak objekata koji su se vremenom obrušili u kanjon ispod sebe. Nosivo drvo je istrunulo, malter je nestao i kamen je padao sa kamena. Širina i dužina zgrada je bila potpuno prilagođena stijenama na kojima su počivale. Kamen koji je preostao svjedoči barem o jednom: veliki je trud uložen u pravilno uobličene kamene konstrukcije.
Staza me vodi ivicom kanjona. Puteljak se zatim spušta prema dnu kanjona. Nekoliko zvukova u grmlju. Zec je uspravio svoje uši kao antene prema meni razmišljajući o mojim namjerama. Ni daška vjetra; pitam se da li je kanjonom ikada tekla voda. Zašto su ova makija i kamen bili tako privlačni Anasazijima da ovdje podignu svoje građevine i provedu 50 godina?
Na drugoj sam strani kanjona. Približavam se “Tornjevima blizancima”. Nekada su ovi “blizanci” sadržavali 16 prostorija. Fascinira njihov dizajn: podignuti su na dvije velike stijene koje su iskorištene kao temelji. Jedan toranj je ovalni; drugi je u obliku potkovice. Pažljivo su građeni kombinacijom debelih i tankih kamenih blokova. Na jednim vratima su još uvijek tragovi originalnog drvenog okvira.
Fotografija 54: “Tornjevi blizanci” – ovalni i u obliku potkovice je sve
što je ostalo od nekadašnjih 16 prostorija, Hovenweep, Juta
I ponovo mi se aktuelizira pitanja o svrsi ovih građevina. Da li je bilo riječ o odbrambenim tornjevima? Nikakvi tragovi borbi nisu pronadjeni. Ostaci oružja takodje. A i ko bi se borio za ovaj negostoljubivi klanac u središtu nedođije? Očigledno da ovo nisu bile tvrdjave i kule.
Nastavljam dalje. “Rimrock House” (“Kuća sa kamenom ivicom”) je još jedno promašeno ime za građevinu Anasazija. Preostali kameni zidovi pokazuju da ovdje nije bilo riječi o kući za stanovanje – nema odvojenih soba. Ali zato ima čitav niz malih otvora u zidovima, različitih uglova. Nekada je ovo bila dvospratna, pravougaona građevina. Svrha?
U dnu kanjona je “Kružni toranj”, gotovo perfektno kružna dvospratna kula.
U šetnji ivicom kanjona zasad mi se pridružuju samo gušteri. I znoj ispod šešira.
“Hovenweep House” je ostatak nekadašnjeg kompleksa na kraju kanjona. Preostale zidine počivaju na velikoj stijeni; zahvaljujući tome može se ustanoviti korištena građevinska metoda. Isto kao i kod Mesa Verde građevina pravilni kameni blokovi su ubacivani u masu maltera gdje bi se stisli; preko njih bi dolazio debeli sloj gipsa.
Fotografija 55: Naselja Anasazija “Rimrock House”, sa mnoštvom otvora u zidovima
je korišteno u svrhu markiranja Sunčeve putanje, Hovenweep, Juta
Napokon, nakon dva sata u kanjonu, približavam se kompleksu “Hovenweep Castle”. Najbolje očuvane građevine ovog “zamka” nude ujedno i najviše odgovora. Dvije kule u obliku slova “D” imaju zidove debele izmedju 60 cm i jednog metra. Pri dnu jedne od kula pronađeni su otvori ugrađeni u zidu. Kroz njih se može pratiti igra sjenki na zidu tokom dva sunčeva solsticija (zimskog i ljetnog) te jesenje i proljetne ravnodnevnice.
Dva su otvora koja vode u dvije različite prostorije; drveni okviri vratiju bivaju obasjani samo tokom ova četiri dana godišnje. Zrake padaju na okvir vratiju koja vodi u “sunčanu sobu” na dan ljetnog solsticija. Prije zalaska sunca može se jasno pratiti kako sunčeva crta ide preko zida da bi sami zalazak sunca dočekala na vratnicama.
Začuo sam ljudski glas. Putem idu dvije gospođe u zrelijim godinama. Upoznajemo se. Došle su iz Belgije i posvetile su tri sedmice obilasku ovog regiona. Preporučuju mi obližnji muzej sa bogatom zbirkom keramike. Jedna od njih je profesionalni fotograf tako da se uskoro i moje prisustvo bilježi na kameri.
Fotografija 56: Autor ispred naselja Anasazija “Hovenweep Castle” –
otvori u kulama kreiraju igru sjenki tokm sunčevih solsticija, Hovenweep, Juta
Nekoliko stotina metara niže je “Unit-Type House”. Arheolozi su ovu građevinu nazvali tipskom jedinicom gradnje Anasazija. Jedna kiva je okružena sa šest prostorija za boravak i skladištenje. Kiva odgovara Mesa Verde stilu. Novina su četiri ugrađena otvora na istočnom zidu koja su vjerovatno imala ulogu markiranja pozicije Sunca za vrijeme solsticija. Naime, sunčeva svjetlost u drugoj polovini decembra ulazi kroz jedan od portala i pada na sami sjeverozapadni ugao prostorije. Ljeti se uloga mijenja sa jugozapadnim zidom u glavnoj ulozi.
Sunčevi markeri se nalaze i u kompleksu ruševina pod nazivom “Cajon Group”. Tri su otvora u zapadnom zidu tornja. Dva omogućavaju prolaz sunčevim zrakama u vrijeme ljetnog solsticija; treći služi kao orijentir, jer pušta sunčeve zrake tokom zimskog solsticija. Ovi svojevrsni kalendari su sigurno imali u zidu oznake koje su pokazivale približavanje različitih pozicija sunca. U međuvremenu je gips sa nacrtanim oznakama nestao tako da će originalni izgled zidova ostati tajnom.
I, na koncu, u blizini “Svete kuće” (“Holly House”) se nalaze dva velika kamena bloka pokrivena trećim, kao krovom. On blokira veći dio sunčevih zraka tokom godine. U malom prolazu, Anasazi su uklesali dvije velike spirale i jedan sunčev simbol u kamenu. Ovi petroglifi su identični onima u Čako kanjonu u stijenama Fajada Butte.
Fotografija 57: Petroglif Anasazija, dvije spirale i sunčev simbol, su uklesani
u blizini naselja “Holly House” i imali su ulogu astronomskih markera
Za vrijeme proljetne ravnodnevnice sunčeva zraka na kratko obasja samo sunčev simbol. Nakon toga se sunce više ne vidi u ovom koridoru. Njegov dramatičan povratak se zbiva uoči ljetneg solsticija. Tada sunce izbacuje dva snopa svjetlosti koja su mogu uočiti na sredini spirala i na sunčevom simbolu.
Da li su Anasazi donijeli kamene blokove na ovo mjesto, ili su, posmatrajući efekte sunca na zidu, naknadno uklesali svoje petroglife?
Toliko je astronomskih markera na tako malom prostoru da mi se čini da je svaki drugi objekat imao svrhu praćenja položaja sunca. Da li su ovi tornjevi i građevine Hovenweepa imali i druge astronomske svrhe, ostaje nejasno. Astroarheologija je limitirana samo na ono što je ostalo od ovih ruševina.
Međutim, i to je dovoljno za nekoliko zaključaka.
Prvo, riječ je o zadnjoj fazi (“Mesa Verde”) Anasazija. Isti stil se može pratiti na velikom prostranstvu. I to u vrlo kratkom vremenskom intervalu što otvara pitanje njihovog komuniciranja.
Drugo, svega nekoliko familija Hovenweepa su napravili ogroman građevinski poduhvat u ovom kamenjaru. Bez metalnih alata su izgradili impresivne objekte.
Treće, čini se da je isključiv razlog njihovog boravka ovdje bio vezan za praćenje položaja sunca i (vjerovatno) sunčevog utjecaja na Zemlju.
I, četvrto, Anasazi Hovenweepa su ovaj kanjon napustili istovremeno kada su zatvorena sva vrata Mesa Verde naselja.
Život u isturenom Hovenweepu je zamro. Anasazi su donijeli odluku: “Moramo otići!”
Fotografija 58: Anasazi su u izoliranom kanjonu Hovenweep pronašli kratkotrajno utočište,
energetski zaštićeni blagotvornim djelovanjem Sunca
INDIJANSKO NEBO NAD ARIZONOM (15)
sjeveroistok Arizone
avgust 2004.
Iz Hovenweepa se spuštam južno i ulazim na teritorij Navaho indijanskog rezervata. Vožnja kamenjarom i makijom. Prema istoku obrisi planine “Usnulog Jute”. Dvadesetak kilometara dugačka planina štiti središte Juta indijanaca od zapadnih vjetrova.
Pažljiv pogled na konture planine neodoljivo podsjeća na polegli lik indijanca: glava mu je okrenuta ka sjeveru, ruke su sklopljene na grudima; stomak, bedra, koljena, stopala, čak i nožni prsti su jasno vidljivi. Legenda kaže da je veliki božanski ratnik došao u pomoć precima Juta indijanaca protiv zlih neprijatelja. Slijedila je bitka u kojoj je božanski ratnik bio ranjen; legao je da se odmori i utonuo u duboki san.
Fotografija 59: Planina Spavajućeg Jute podsjeća na lik poleglog indijanca
– legenda kaže da će se on jednog ponovo dići
Kada se magla i oblaci nadviju nad Usnulim Jutom dolazi do promjene godišnjih doba. Svijetlo zelena odora najavljuje proljeće; tamno zelena donosi ljeto. Žuta i crvena su boje jeseni, a bijela zime. Kada se oblaci skupe na najvišem vrhu, božanstvo donosi kišu iz svojih džepova. Jednog dana će se, Jute vjeruju, ponovo dići i pomoći svojim ljudima u borbi protiv (modernih?) neprijatelja.
Prije Juta, Usnulu planinu su naseljavali Anasaziji. U liticama Mancos kanjona su podigli svoje naseobine. Njihov obilazak je danas moguć samo uz najavu i sa Juta vodičima. Naselja su izgradjena oko 1140. godine i bila okupirana samo jednu generaciju. Drugi val je nastupio 1195. kada su naselja “Orlovo gnijezdo”, “Kuća uz drvo” i ostala ponovo nastanjena i proširena. Kamene kružne kive i tipični višespratni kameni tornjevi su se stopili sa usjecima u liticama. Ostaci murala u kivama su vidljivi i danas. Život je bujao samo jednu generaciju i onda su se Anasazi odavde povukli zauvijek.
********
Iza sebe ostavljam Usnulog Jutu i nakon tridesetak kilometara vožnje se uspinjem na visoravan. Pauzu ću napraviti na parkingu na kome se sastaju granice četiri američke države: Jute, Kolorada, Novog Meksika i Arizone. Granitna ploča sa imenima država magnet je za posjetioce. Staju na krug i istovremeno se nađu u četiri države. Ni ja nisam ostao uskraćen za taj osjećaj.
Fotografija 60: Na četveromeđi američkih drzava se istovremeno nalazite
u Arizoni, Juti, Koloradu i Novom Meksiku
Vreo avgustovski dan mi ne dozvoljava da posvetim puno vremena obilasku štandova Navaho i Juta indijanaca. Keramika, dragi kamen i nakit, koža, strijele, umjetničke slike, tekstil, specijalna tehnika crtanja sa obojenim pijeskom… Od svega su od mene samo koristi vidjeli prodavci “Navaho takosa”.
********
Četveromedja (“Four Corners Monument”) ostaje iza mene. Dočekuju me natpisi “Dobro došli u Arizonu”, a zatim i “Dobro došli u Navaho naciju”. Krajolik se ne mijenja. Negostoljubivi kamen i makija.
Fotografija 61: Dobrodošlica Navaho nacije u Arizoni,
sa 100.000 pripadnika najbrojnije indijanske grupe u SAD
Navaho su, sa stotinu hiljada pripadnika, najbrojnija indijanska nacija u SAD. Taj broj i veličina rezervata su samo djelić njihove nekadašnje snage i brojnosti. Prvo su ih Španjolci potčinjavali (i nesmiljeno trijebili malim boginjama) u XVI i XVII stoljeću, da bi ih bijeli čovjek vojno porazio, preselio i zatvorio u rezervate 1868.
Vratimo se malo kroz vrijeme.
Anasazi u desetom stoljeću već imaju razvijenu civilizaciju na širokom teritoriju američkog jugozapada. I upravo tada, sa sjevera, dolaze ratnička Navaho plemena. Ovi inferiorni nomadi u početku ratuju sa Anasazijima.
Iz tog vremena i potiče Navaho naziv “Anasazi” – “neprijatelji naših predaka”. Kasnije se Navaho klone sukoba sa znatno razvijenijom civilizacijom i počinju učiti od njih. Sade prve poljoprivredne kulture, izradjuju košare, crtaju obojenim pijeskom…
Navaho su fascinirani sa naprednim spiritualnim znanjima Anasazija koji uspijevaju da kontroliraju meteoroloske prilike (“prizivaju kišu” po želji) i da predviđaju položaje sunca, mjeseca i zvijezda i njihov utjecaj na Zemlju.
Svjesni su da Anasazi imaju objašnjenja za kompleksan spiritualni svijet koji ih okružuje. Tri su kategorije spiritualnih bića: (1) duše umrlih, koje se vežu za oblake, jer u komunikaciji sa dušama umrlih Anasazi mogu da osiguraju dolazak kiše, (2) kačina, zajednički naziv za spiritualna bića koja simboliziraju sile iz prirode i kosmička tijela, (3) “božanstva”, koja predstavljaju sile stvaranja (Sunce), života (Zemlja), vlasti i potčinjavanja (serpent), razgradnje (smrt).
Ne čudi da su Anasazi imali presudan utjecaj na formiranje Navaho kosmogonije, filozofije i umjetnosti.
Navaho su posudili od Anasazija njihov harmonijski odnos sa prirodom. I uzajamnu vezu izmedju ljudi i svijeta duša.
Navaho su shvatili duboke istine Anasazija da svaki čovjek ima odgovornost prema kosmosu da živi svoj život pravilno. I kao što harmonija univerzuma djeluje blagotvorno na čovjeka, tako i svaka individua treba da doprinosi zdravlju kosmosa.
Navaho su, uz Anasazije, učili da posmatraju nebo. Na primjer, sezonska kretanja repa zvjezdanog sistema Škorpije (Gah heet’e’ii) Navaho su koristili da odrede početak sezone lova.
Ukupno je 36 zvjezdanih konstelacija u astronomskom panteonu Navaho indijanaca. Uz njih je i niz pojedinačnih zvijezda važnih za Navaho tradiciju. Bijeli čovjek je, u pokušaju prevodjenja ovih Navaho simbola, koristio uobičajene fraze i simplifikacije kao “rituali” ili “božanstva”.
Medjutim, objašnjenje je mnogo dublje.
Kako povući paralelu izmedju događaja na nebu i na zemlji, izmedju spiritualnog i materijalnog svijeta, izmedju plesa nebeskih galaksija i svakodnevnice u američkim prerijama?
Zvijezda Sjevernjača je simbol vatrenog ognja u središtu Navaho šatora. Sazvježđa Velikog medvjeda i Kasiopeje kruže oko zvijezde Sjevernjače i time predstavljaju oženjeni par (Nahookos) u šatoru. Odatle dolazi Navaho zakon koji zabranjuje da više od jednog bračnog para živi i kuha u istom šatoru.
Nomadski način života Navaho indijanaca je odredio i osnovnu kosmološku razliku u odnosu na Anasazije. Sunce je bezrezervno ključni nebeski objekt i izvor energije za Anasazije i stoga ga oni i zovu “Naš otac Sunce”. Za Navaho indijance je čitavo noćno nebo sa kretanjima konstelacija na njemu bilo od važnosti i odatle izreka “Nebo je naš otac”.
********
Auto-put broj 160 me vodi dublje u teritorij Arizone. Nema naselja. Crvena Mesa, Crna Mesa… Usamljene kamene stijene i ogoljena brda mi prave društvo. Ispred mene se smjenjuju rezervati Navaho, Hopi i Juma nacija.
Fotografija 62: Crvena Mesa, kamena zaravan u sjevernoj Arizoni, indijansko tlo
U svojim otkrivačkim pohodima prije hiljadu godina Navaho su bivali iznenadjeni koliko je rasprostranjen utjecaj Anasazija gdje god bi došli. I Hopiji i brojna Juma plemena su svoju snagu i spiritualni pravac crpli od “svete majke Zemlje”.
Stalno u pokretu su bili plemena Mojaves, Cocopa, Maricopa, Walapai. Vremenom su se počeli sukobljavati sa, sve brojnijim, Navaho indijancima oko istih izvora hrane.
Za razliku od njih, Hopi i Havasupai su bili stalno nastanjeni na istom mjestu. Prašnjave i škrte ogoljele visoravni Prve, Druge i Treće Mese su i danas dom Hopijima.
Havasupai su bili izbirljiviji. Smjestili su se u Havasu kanjon, jednom od desetine u dolini rijeke Kolorada i Velikog kanjona (Grand Canyon). Međutim, ono što Havasu izdvaja od svih ostalih je njegova ljepota. Hiljadu metara dubok kanjon sa svojom plavo-zelenom vodom je neosporno jedno od najljepših mjesta na planeti.
Fotografija 63: Plavo-zelene vode prelijepog Havasu kanjona
su domovina Havasupai indijancima u Velikom kanjonu Arizone
Ha (voda) vasu (plava) pai (ljudi) Indijanci žive u ovom kanjonu već milenij. Danas ih je ostalo oko 600; nema prilaznih puteva (pristup je samo na konjima ili helikopterom) i još uvijek čuvaju drevne tradicije svojih predaka. Oralna historija govori o šamanima ovog plemena koji su nekad razgovarali sa duhovima i mogli da predviđaju buduće događaje.
********
Savremenici Anasazija, narodi Hohokam, Sinagua i Mogollon, više ne postoje. Njihov boravak u današnjoj Arizoni i Novom Meksiku se stopio u X stoljeću sa civilizacijski superiornijim Anasazijima.
Hohokam narod je došao u ove krajeve prije dvije i pol hiljade godina. Pod očiglednim utjecajem Maja, Hohokam izgrađuju svoja igrališta, građevinske (stambene) objekte od cigle, kamene platforme. Medju pronađenim artifaktima su i gumene lopte, crvena i bijela keramika sa slikama plesača koji se drže za ruke, nakit, bakarna zvona… U doba rađanja Rimskog carstva, Hohokami su voljeli iste stvari kao i drevni Rimljani: muziku, ples, ljepotu…
Naučili su kako da iscrpu maksimum iz škrte zemlje; dvije žetve godišnje su bile moguće uz vrlo kompleksan sistem navodnjavanja. Današnji irigacioni sustav u ovom dijelu Arizone je izgrađen tačno iznad onog drevnog. Ne čudi značenje riječi Hohokam (“potpuno iskorišteno”, misleći na zemlju koju su naseljavali).
Sinagua narod (španjolski “bez vode”) su još poznati i kao “zapadni Anasazi”. Naseljevajući zapadne dijelove današnje Arizone, Sinague su primile utjecaje tri moćnije kulture: od Hohokama su se učili navodnjavanju, od Mogollona keramici, a od Anasazija izgradnji naselja u liticama.
Kultura naroda Mogollon (“ispucala zemlja”) takodje seže u doba prije nove ere. Brojni arheološki nalazi govore o evolutivnom razvoju ovog naroda sve do početka desetog stoljeća i susreta sa Anasazijima.
Tada, sva tri naroda, Mogollon, Sinagua i Hohokam, potpuno potpadaju pod utjecaj velike civilizacije Anasazija. Stanovništvo, gradnja, spiritualni život dobijaju snažan zamajac. Na primjer, Grasshopper ruševine Mogollona u Arizoni otkrivaju da je riječ o gradiću sa preko 500 prostorija, kivama i otvorenom gradskom trgu koji gleda prema istoku.
Sa prvim valom gašenja Anasazija i napuštanja naselja u Čako kanjonu (XII stoljeće) ujedno se gase i dijelovi naselja ove tri nacije. I, napokon, sa definitivnim nestankom Anasazija, koncem XIII stoljeća, gube se svi tragovi i ove tri kulture.
sjeveroistok Arizone
avgust 2004.
Tri su građevinska stila Anasazija: onaj iz Čako kanjona (Novi Meksiko), Mesa Verde (Kolorado) i Kajenta (Arizona). Naselja u liticama kanjona u Arizoni pripadaju odreda Kajenta stilu.
Dva najveća Anasazi naselja u Arizoni se nalaze u današnjem Navaho National Monumentu: Betatakin i Keet Steel. Imponira vještina građevinara koji su digli ova kamena naselja u usjecima litica visokim 2400 metara. Još više iznenadjuje misteriozna izoliranost ovih naselja koja su bila udaljena od drugih naselja preko 100 km.
Betatakin (Navaho riječ “naselje na hridi”) je naselje srednje veličine sa 135 prostorija. Uzorci drveta smještaju njegovu izgradnju od 1250. do 1286. Naselje je, isto kao i ona u Mesa Verdeu, napušteno prije 1300. godine.
Fotografija 64: Naselje Anasazija Betatakin podignuto je na visini od 2400 metara,
Navaho National Monument, Arizona
Koristiti naselje samo pedesetak godina, a uložiti ogroman građevinski napor… samo potvrdjuje tezu o organiziranom odlasku Anasazija uzrokovanom nekom nemjerljivom opasnošću.
Keet Seel (Navaho riječ “slomljene posude”) ima mnogo više kiva od Betatakina. Blizu stotinjak ljudi je ovdje živjelo u doba punog procvata. Naselje je napušteno blizu 1300. godine. Kada su odlazili, iza sebe su zazidali vrata. Isto kao i stanovnici Pueblo Bonita. Da li su mislili da će se vratiti?
********
Tamo gdje se rijeka Mali Kolorado uliva u rijeku Kolorado na teritoriju Velikog kanjona (Great Canyon, Arizona), misteriozni Hopi indijanci su se pojavili u ovom, Četvrtom svijetu. Tako kaže njihova legenda. Prolazi koji su spajali dva svijeta, onaj površinski sa onim u unutrašnjosti, su davno zatvoreni. Hopi su ostali živjeti u Četvrtom svijetu imajući posebnu misiju i odgovornost prema planeti.
Danas ih je oko deset hiljada, ili kako oni sami kažu, “deset hiljada duša.” Američka vlada je kreirala Hopi rezervat 1882. Budući da Hopi nisu nikad ratovali sa američkom armijom, bili su pošteđeni deportacije u region Oklahome kao mnoga druga plemena.
Hopi obilježavaju svoj boravak na planeti sa moćnom spiritualnošću i mogućnostima proricanja budućnosti. Njihova proročanstva su zapisana na drevnim kamenim tabletima. Među njima su i ona o pojavi željeznice koju su drevni Hopiji najavili kao “kočije bez konja” koji će se kretati na “crnim zmijama” širom zemlje. Predvidjeli su spuštanje čovjeka na mjesec. Do u detalje su govorili o predstojećem Drugom svjetskom ratu, rastućoj ulozi Japana i ulozi nacističke svastike. Poznata su istupanja njihovih lidera sa govornice Ujedinjenih nacija gdje su dali nimalo ružičaste prognoze za budućnost čovječanstva.
Hopi žive na visokim kamenim mesama sjeverne Arizone već hiljadu godina. Čisti u krvi, ne miješaju se sa drugim nacijama. Na putu za Old Oraibi se može vidjeti decenijama stari natpis: “Upozorenje: Zabranjen pristup bijelcima, jer nisu uspjeli da poštuju zakone našeg plemena kao ni svoje vlastite. Naselje je stoga zatvoreno za posjet.”
Preko dvije hiljade metara visoke visoravni Crne mese se spuštaju ka jugu formirajući tri manje mese (zaravni): Prvu, Drugu i Treću. Na ovom malom prostoru je koncentrirana bogata prošlost Hopija.
Naselje Walpi se nalazi u Prvoj mesi. Hopi su ga izgradili 1680. nakon uspješne pobune protiv Španjolaca. Fotografiranje nije dozvoljeno.
Na Drugoj mesi je naselje Mishongovi koje je osnovano u XII stoljeću. Svake neparne godine Hopi ovdje izvode čuveni “Zmijski ples”. U susjednom naselju Shungopavi ovaj ples se izvodi svake parne godine. Riječ je o tajnom i svetom ritualu za kišu i prosperitet. Agenti američke vlade su pokušali ovaj ples zabraniti 1923. smatrajući da Hopi ne bi trebali sedmicu dana u avgustu odmarati - provoditi je u znaku religijskih ceremonijala. Predlagali su im da taj tjedan prebace na zimsko doba kada ne treba raditi u polju. Njihovi pokušaji su, naravno, propali, a bijeli čovjek je još jednom pokazao potpuno nerazumijevanje duhovnog života autohtonog američkog stanovništva.
Old Oraibi je smješten na Trećoj mesi i neprekidno je naseljen od 1100. godine. Nebo je u ovoj visokoj pustinjskoj oblasti briljantno jasno. Zvijezde i planete su lako uočljive, višebojne i svijetle. Duši je lako letjeti ovim prostranstvima.
Hopiji traže da posjetioci uvažavaju svaki pedalj njihove zemlje koju smatraju svetom. Ova zemlja je “sveti krug svijeta Hopija” u kome će oni živjeti dok ne uđu u slijedeći univerzum. Možda ovo tlo izgleda suho i neplodno, ali riječ je o iluziji. Trik za one koji dođu u posjetu, a koji žive samo u svom materijalističkom svijetu. Istina je da je ova oblast spiritualno bogata, a Hopije nikako ne bi trebalo potcijeniti. Jer, na njihovim kulturnim i duhovnim iskustvima posjetioci mogu samo zavidjeti.
********
Ilustracija 65: Petroglif Hopi indijanaca u blizini drevnog naselja Oraibi nazvan “proročka stijena”
U blizini Oraibija je petroglif koji u sebi sažima nekoliko proročanstava Hopija. Ljudska figura na lijevoj strani predstavlja veliki Duh. Posuda ispred njega dio je instrukcija velikog Duha Hopijima da polože oružje. Prva vertikalna linija je početak vremenske skale u hiljadama godina. Životni put se dijeli na dvije opcije: život u harmoniji sa Planetom je simboliziran donjom linijom, dok je materijalističko-znanstveni put prikazan gornjom linijom. Druga vertikalna linija je pojava bijelog čovjeka; krst simbolizira krščanstvo. Četiri ljudske figure na gornjoj liniji su dosadašnja tri prošla i Četvrti svijet u kojem trenutno živimo. Dva kruga na donjoj liniji simbol su dva velika zemaljska “potresa” (Prvi i Drugi svjetski rat). Svastika u suncu i keltski krst predstavljaju dva pomoćnika Pahane, istinskog bijelog brata. Treća vertikalna linija je poslednja šansa za čovječanstvo; ili će se civilizacija dezintegrirati ako nastavi ovim putem, ili će se vratiti spiritualnom putu. U ovom drugom slučaju kružić na donjoj liniji donosi period pročišćavanja nakon kojeg će kukuruz rasti ponovo u izobilju. Veliki Duh će se ponovo vratiti i životni put će se nastaviti zauvijek…
********
Stanovnici Old Oraibija su prvi uočili stranca, gladnog i bez oružja, duge nepočešljane kose, sa prebačenom životinjskom kožom preko sebe. Nakon njega, došlo je nekoliko žena, odraslih i djece, svi obučeni na isti način, gladni i beskućnici. Hopiji su bili dobri prema ovim barbarima. Nahranili su ih i dali im mjesto za boravak. Naučili su ih da rade u polju i predu pamuk. Nazvali su ih Tasavuh (tu – osoba, savuhta – udarati), jer su oni ubijali svoje neprijatelje udarajući ih u glavu kamenim sjekirama.
Tasavuh su danas poznati kao Navaho indijanci.
Hopi im nisu dozvoljavali da učestvuju u njihovim ritualima, ali su Tasavuh bili dobri posmatrači. Vremenom su počeli kopirati Hopije.
Hopiji su brzo uočili da, tokom dugih zimskih mjeseci, Tasavuh nisu imali svojih legendi i sjećanja na svoje predake. I drugo, Tasavuh ne bi prestajali jesti sa trpeze dok sve nije bilo pojedeno.
Ubrzo su sve veće Tasavuh grupe dolazile u posjetu Hopijima u vrijeme žetve. Nije bilo potrebno dugo, a Tasavuh su počeli krasti uskladišteno žito od Hopija. Jedno jutro vijest je prostrujala naseljem: Tasavuh su spalili žitno polje i ubili nekoliko Hopija. Rat!
Tasavuh su nagomilali vojsku u dolini. Vatreni oganj se uzdizao od Savatuka do Kalave. Hopiji su pozvali k oružju svo odraslo stanovništvo. Dvije vojske su stajale jedna nasuprot drugoj. Hopi su imali naredbu da prvi ne započinju sukob. Ako Tasavuh ispale prvu strijelu onda će krivnja za rat biti na njihovoj strani.
Prošlo je nekoliko sati, a sukob nije započinjao. Tasavuh su bili bez daha: ispred vojske Hopija su im se priviđala dva naoružana muškarca, obučena u bijelo, koja su štitila Hopije.
Došlo je popodne. Onda je, napokon, jedna Tasavuh indijanka istupila ispred svoga plemena, nazivajući ih kukavicama. Sama je pošla prema vojsci Hopija. Dva Tasavuh ratnika su pošli kao zaštita. Hopi su znali da je ovo znak za početak sukoba. Koplje je poletjelo i ubilo jednog od ratnika. Frontalni okršaj je startao. Slijedećeg dana, dolina je plivala u krvi. Hopiji su odbranili svoje naselje, ali to nije bio kraj nevolja.
Još će stotinama godina opasnost dolaziti od bijelog covjeka, Navaho i Apači indijanaca koji će zauvijek uništiti miran život Hopija. Ljudi od mira, onih koji nikada nisu vjerovali u sukobe.
********
Uzvik se brzo raširi prašnjavim trgom u Hopi naselju. Započinje jednolični zvuk bubnjeva. Pisak zmija počinje da privlači pažnju. Maskirani Hopiji prate sveti trag kukuruznih zrna koje su ispred njih prosuli šamani.
Fotografija 66: Kačina “orao” je jedan od 250 simbola prirodnih sila
Hopi indijanaca, Arizona
Kačina znači tri stvari: duh umrlih i prirodnih sila, zatim maske koje se oblače tokom rituala, te male lutke koji su simboli svih prirodnih sila (ukupno 250). Hopije su, po njihovom dolasku na površinu, srela natprirodna bića koja su ih naučila kako izvoditi ceremonije za plodnost, izliječenje, prizivanje kiše…
********
Mit se spojio sa proročanstvima Azteca, Hopija i Maja.
Azteci su znali da će im u prorokovanoj godini (“ce acatl”, odnosno 1519.) doći dugoočekivano bijelo superiorno biće, bradati Quetzalcoatl. Te godine je i došao prvi bijeli čovjek, bradati Hernan Cortez na čelu konkvistadora. Zloupotrijebivši gostoprimstvo Moctezume osvojio je čitav Meksiko za krunu Španjolske.
Petsto godina ranije, bijelo božanstvo Kukulkan je iz Tule, odletio u dvije hiljade kilometara udaljenu Chichen Itzu i tako ispunio proročanstvo Maja. Ali, Maje nisu bile tu da ga dočekaju. Kao da su znale da im se ništa dobro ne sprema.
Tajanstveni odlazak Anasazija slijedio je nakon nestanka Maja. Da li su se i oni odlučili da odu i ne potpadnu pod vlast bijelog čovjeka?
Hopi su najvaljivali dolazak “izgubljenog bijelog brata, Pahane”. Da je došao na vrijeme, 1519. godine, onda bi ga dočekali u podnožju Treće Mese. Pošto je kasnio, mjesto dočeka je bilo u blizini Oraibija. I zbilja, sa dvadeset godina zakašnjenja, konkvistador Pedro de Tovar je sa 17 konjanika ujahao na Mesu. U Oraibiju su Hopiji priredili doček. Ako je ovo bio pravi Pahana onda će znati kako da reagira na ponuđenu otvorenu šaku poglavice Hopija. Ispružiće svoju ruku okrenutu prema dole, pljesnuće i stisnuće ruku jedan drugome formirajući drevni simbol bratstva. Umjesto toga, Tovar je, vidjevši ispruženu ruku poglavice, naredio svojoj pratnji da mu daju darove, misleći da to Hopiji očekuju od njih.
Poglavica je znao da je Pahana zaboravio drevni dogovor između ljudi dvije civilizacije. I stoga je naslutio nevolje za svoj narod. Slijedile su ekspedicije, pokrštavanje, izgradnja katoličkih misija, ropski rad Hopija.
U slijedećem stoljeću, Hopiji su se pridružili ostalim Pueblo plemenima i digli su revolt protiv Španjolaca 1680. koji su poraženi i privremeno otjerani sve do Meksika. Negostoljubivost terena na kojem su Hopi živjeli nisu privlačili ni Španjolce ni Britance u novim pohodima. A Hopiji su nastavili da čekaju istinskog Pahanu, simbol univerzalnog bratstva medju ljudima.
Zamislimo spoj znanja evropskog čovjeka i spiritualnih dostignuća kultura Centralne i Sjeverne Amerike. Da je došlo do tog spoja prije 1000 ili barem prije 500 godina, historija svijeta bi izgledala sasvim drugačije. Umjesto toga, komunikaciju je zamijenio mač, suradnja je ustupila mjesto dominaciji.
Um bijelog čovjeka je bio zatrovan željom za vlašću i stvaranjem ogromne količine negativne energije. Na drugoj strani, čiste misli i drevna proročanstva americkih naroda ih nisu pripremili za sukob već za saradnju.
Pitanje je da li je bila greška u proročanstvima? Ili se nešto desilo u međuvremenu, što je potpuno poremetilo slijed događaja? Recimo, promijenilo bijelog čovjeka nagore. Kao da je neka negativna sila zavladala njim… i taj pritisak još uvijek ne popušta.
Da li su napredne Maje i Anasaziji prepoznali ovu promjenu i na vrijeme odlučili da siđu sa Zemaljske pozornice?
Kanjon da Šej (Canyon de Chelly), Arizona
avgust 2004.
Vozim se jednoličnom brzinom prema istoku Arizone. Na horizontu se stapaju crvena kamena pustinja i nebo. Pokoja usamljena stijena kao otočić u pustinjskom beskraju. Slika se mijenja. U daljini dvije visoravni. Jedna je gola, suha. Druga, paralelna do nje, zelena. Jednake visine i dužine. Nad onom zelenom oblaci, ubrzo počinje da sijeva i siva zavjesa se stapa sa vrhom visoravni. Pitam se da li je preda mnom dokaz višestoljetnog rada vidovnjaka koji su živjeli i prizivali kišu samo za svoju mesu, visoravan? A onu drugu, nenaseljenu, ostavili ogoljelu?
Fotografija 67: Ritual “prizivanja kiše” je bio uspješan, Crna Mesa, Arizona
Idem jugom Navaho rezervata koji obuhvaća više od 65.000 kvadratnih kilometara. Navaho sebe zovu “Dine” (“ljudi”). Kada su Španjolci prvi put došli u ove krajeve početkom XVII stoljeća nazvali su ih “Apache de Navajo” (“Apači koji obrađuju zemlju”). I tako im osta ime Navaho.
Među Navaho indijancima kontakt očima se smatra neljubaznim. Kada se govori sa grupom Navaho indijanaca neki gledaju u zemlju, a neki u stranu, mada vas slušaju sa pažnjom. Dine se uče od malena da ne govore puno, da ne budu glasni i da se ne otvaraju strancima. Rijetko se dodiruju s drugima; lagani stisak ruke je najviše što se može očekivati od njih.
Stižem u Chinle. Ovaj mali gradić se razvio iz nekadašnje indijanske trgovačke stanice. Dine su ga tako nazvali (“Chin-lee” – mjesto gdje voda izlazi), jer se nalazi na izlazu kanjona Canyon de Chelly.
Kanjon je dugačak četrdesetak kilometara i u svom okrilju čuva nekoliko sjajnih naselja Anasazija. Preko 700 pronađenih i zaštićenih ostataka kulture Anasazija i Navaho indijanaca se nalazi u ovom kanjonu. Mada je riječ o zaštićenom nacionalnom monumentu u njemu i danas živi oko 40 Navaho familija.
Priča o imenu kanjona je tipična. Drevno Anasazi ime nije ostalo sačuvano. Navaho indijanci su ga nazvali ”Tseyi” (“u stijeni”). Španjolci su u XVII stoljeću tu riječ pobrkali sa svojom “Chegui”. A onda su američki doseljenici ponovo pogrešnim prijevodom došli do riječi Chelly. I tako smo u situaciji da na današnjim mapama imamo naziv Canyon de Chelly (“da šej”) kojeg nijedan Amerikanac ne izgovori tačno iz prvog pokušaja.
********
U Centru za posjetioce svi zaposleni su Navaho indijanci. Na obližnjoj pumpi, u školi, prodavnicama… samo Navaho. Češće se čuje Navaho jezik nego engleski.
Obilazak kanjona je dozvoljen samo uz unajmljivanje Navaho vodiča. I uz uslov da posjedujete vozilo sa pogonom na četiri točka. Izlazim na parking, gledam brzine i onda se uvjeravam da moj rentirani “Hyndai-Santa Fe” ima pogon na dva točka. Vraćam se u Centar i na pitanje o pogonima potvrdim da imam pogon na četiri točka. Jedan od Navahoa izlazi sa mnom, zagleda se ispod trupa vozila, klima glavom i napokon odlučuje da mogu voziti kroz kanjon. U tom momentu mi se učini da je riječ o formalnosti. Rekoše da se vozila znaju zaglaviti u pijesku. Nisam baš mislio da mi se to može danas desiti.
Telefonom su pozvali vodiča. Za desetak minuta se pojavljuje krupan pedesetogodišnjak i predstavlja se: “Dave Wilson. Ja ću danas biti tvoj vodič.” Ispunjavam papire za dozvolu, obojica potpisujemo. “Idemo da pogledamo tvoje vozilo.”
Na parkingu se Dejv (Dave) saginje i odmjerava visinu trapa. Ulazi na prednja vrata i gleda mijenjač. Odmahuje glavom. “Nisam siguran da se auto neće zaglaviti. Ali, možemo probati na tvoju odgovornost.”
Ja potvrdno klimam glavom.
Polazimo od Centra, prelazimo ulicu i Dejv mi pokazuje da skrenemo na neasfaltirani put koji vodi kroz Navaho naselje. Računam da je to prečica. Međutim, iz naselja izlazimo na zemljanu čistinu. Očito je da asfalta više nećemo vidjeti. Na ulazu smo u kanjon. Stotinu metara širok, vijuga desetine kilometara u dubinu. Ispod točkova je pijesak. Na površini je suh, kao bijeli čips. Par centimetara ispod toga je vlažan i dubok. Dejv me upozorava da ne vozim sporo i da ne stajem. Pijesak je izbrazdan stotinama tragova guma. Držim se jednog takvog traga. Desetak Navaho tinejđera igra nogomet. Prolazimo ih. Ispod točkova osjećam mokar pijesak i kao da mi gume voze na većoj dubini. Dodajem gas, ali auto usporava. Smanjujem gas, auto se s velikim naporom kreće. I onda staje. Računam, malo ću unatrag pa onda krenuti naprijed. Međutim, to je pomoglo da auto još više upadne u vlažni pijesak. Sada znam zašto nam je trebao pogon na četiri točka i široke gume.
********
Litice kanjona su visoke mjestimično do 250 metara. Upadljivi su crni površinski nanosi; kao da je neko izlivao tone katrana sa vrha mese. Geoloski termin je “pustinjska glazura”. Riječ je o tankom mineralnom sloju kojeg stvaraju bakterije koje žive na zidovima kanjona. One uzimaju mangan iz zraka i “vare” ga. Ovaj proces metabolizma rezultira u stapanju mangana sa zidovima kanjona.
Fotografija 68: “Pustinjska glazura”, manganski sloj na zidovima kanjona
starog 300 miliona godina, Canyon de Chelly, Arizona
Visoka litica preda mnom svjedoči o 300 miliona geološke starosti. Na njenom dnu je najstariji sloj zvan “Supai”. U njemu su nađeni fosili biljaka iz doba vlažne suptropske klime. Iznad njega je sloj krečnjaka “de Chelly” kada se klima mijenja u suhu pustinjsku prije 250 miliona godina, što rezultira stvaranjem čuvenih crvenih stijena kanjona (zahvaljujući pijesku i nanosima vjetrova). Još poviše je “Shinarump konglomerat” od prije 200 miliona godina, koji se sastoji od sivo-smeđih stijena bogatih kvarcom, bazaltom i ugljenisanim drvetom.
Proći ce novi milioni godina, biljne i životinjske vrste će dolaziti i nestajati bez traga. Nakon izumiranja dinosaurusa u ovom dijelu planete došlo je do perioda dizanja kamenog tla i formiranja visoravni. Prvo, prije 63 miliona godina, a zatim prije 3 miliona godina, zidovi kanjona su se digli, rijeke probile kroz stijene, erozija oblikovala ono što danas vidim.
Nakon svršetka zadnjeg ledenog doba prije desetak hiljada godina nije bilo više krupnih promjena. Čovjek je počeo da koristi kamen kao alat, oružje, za stanovanje, obradu hrane, podlogu za boju i keramiku. Anasazi su došli i ubrzo otišli. Navaho su slijedili i mali broj je još tu.
Za litice kanjona pojava čovjeka je kratka, gotovo beznačajna. Stotine godina homo sapiensa su udar dlanom u dlan u poređenju sa stotinama miliona godina starim kanjonom.
********
Dejv je pozvao “nogometaše” da nam pomognu. Oni nevoljko prilaze. “Ovo je već treći auto danas koji se zaglavio”, poručuju. Pet-šest pari ruku su nas izgurale iz pijeska. Ovaj put ne kanim da smanjujem brzinu.
“Dejv, od kada si vodič u kanjonu?”, započinjem razgovor.
“O, skoro četrdeset godina”, odgovara. “Sada sam ja na čelu svih vodiča i svih Navaho indijanaca koji su u servisnim službama, od rentiranja konja, vučne službe itd. Ukupno 140 ljudi.”
“Pa zar ima toliko Navaho indijanaca koji rade u parku?”, pitam.
“Ima, odrasli, djeca-tinejdžeri, i oni što žive u kanjonu i oni iz gradića Chinle. Samo, ovdje ih ima ljubomornih na moju poziciju”, govori i podiže košulju. Na stomaku mu veliki ožiljak.
“Ovo je moj rodjak pokušao da me ubije”, govori sasvim normalnim glasom.
“Pa, jesu li ga uhvatili?”, sada me je zainteresirao s pričom.
“Jesu, ali je on rekao da je pucao misleći da je vidio medvjeda. A ja nisam podizao tužbu.”
Fotografija 69: Autor (lijevo) sa Navaho vodičem Dejv (Dave) Wilsonom,
na ulazu u kanjon da Šej (de Chelly), Arizona
********
Izašli smo na čistinu, malo tvrđu podlogu. Dejv me zaustavlja. Izlazimo iz auta. Pokazuje rukom ka zidovima kanjona koji su na ulazu u duboki usjek.
“Piktografi Anasazija”, pokazuje mi rukom. Prilazim bliže. Na zidu su mi tri prepoznatljiva simbola: Kokopeli (flautista i simbol plodnosti), tijelo vidovnjaka (vođe klana i naselja) i otisci dlanova (koji potvrđuju svetost mjesta). Piktografi su obojeni u bijelo. (Anasazi su bijelu boju dobijali miješanjem praha bijele gline, masnoća, bjelanceta i vode.)
********
Kazanova Anasazija je nadimak Kokopeliju, najpopularnijem božanstvu američkog jugozapada. Kažu da je ovaj “Kazanova” obilazio naselja Anasazija sa vrećom sjemenja na leđima i učio Anasazije kako da sade kukuruz. Noću bi, dok ljudi spavaju, Kokopeli svirao flautu po kukuruznim poljima. Ujutro bi začuđeni stanovnici naselja nalazili stabljike po metar i po visoke. Istovremeno, mnoge djevojke i žene bi ostajale trudne…
“Koko” (drvo) i “Pilau” (vreća za sjemenje) je toplotu direktno dobijao iz centra planete i širio je svojom okolinom.
Legende opisuju ovog onižeg putnika sa flautom kao dobrodošlog u svim naseljima, jer je simbolizirao fertilitet: biljkama, nadama, snovima, ljubavima.
Fotografija 70: Kokopeli sa flautom,
simbol plodnosti zemlje, obitelji, ljubavi
Hopiji su malo iscrpniji. Kažu da su prvi Hopiji koji su došli iz unutrašnjosti Zemlje na ovaj Četvrti svijet imali ispred sebe dva insekta “mahu” (koji su u sebi generirali izvor toplote). Na površini su sreli orla kojeg su pitali za dozvolu da tu žive. Orao je mahu stavio na test: prvo je odapeo strijelu u pravcu njihovih očiju, međutim oni nisu ni trepnuli. Onda je strijelom pogodio jednog mahua koji je, usprkos rani, počeo da svira flautu. Nježna melodija se širila okolinom. Orao je strijelom pogodio i drugog insekta. Onda je i on počeo svirati. Orao je na to rekao: “Sada kada ste prošli oba testa možete ovdje živjeti. Ako želite da govorite sa našim ocem Suncem koristite moje peruške i ja ću mu prenijeti vašu poruku…”
Kako smo od insekta došli do grbavog patuljka, a zatim do Kazanove sa vrećom, nije poznato. Ali, me ne čudi.
Ipak, da bi priča bila potpuna, moram priznati da Kokopeli nije originalni junak koji datira od prije samo jednog milenijuma iz naselja Anasazija gdje je ostao uklesan u liticama.
Prvi petroglifi sa likom Kokopelija se pojavljuju u Americi prije barem 3000 godina. To uveliko nadmašuje starost Oraibija, prvog naselja Hopija (oko hiljadu godina) ili prvih naselja Anasazija (1200 godina). Kokopeli je pronađen u istočnim dijelovima sjeveroameričkog kontinenta, zatim na zapadnoj pacifičkoj obali uklesan u školjkama, a pojedine legende sugeriraju da je Kokopeli bio drevni toltečki trgovac koji je putovao iz Meksika prema obje američke obale.
Kokopeli nije stranac ni za drevne kulture od Južne Amerike do Kanade.
Lingvistika nas može odvesti na još dublji spekulativni izlet u historiju. Kakva je veza izmedju Hopija Arizone i njihovog zmijskog plesa sa plemenom Khopis (Hopis, Opis ili L’Hopitai) plemena iz Uzbekistana, nekadašnje Velike Indije, koji su poznati po svom drevnom obožavanju kulta zmije?
Grad-država Hopija Uzbekistana se prije 10 000 godina zvao Khiva. Kiva je, naravno, srce (“dom”) kulture Hopija Arizone. Kućice u Uzbekistanu su bile okrugle, u koje su ulazilo sa krova uz pomoć ljestvi. Prijevod riječi kiva je identičan i u sanskritskom i hopi jeziku: “ki” (mravinjak) plus “va” (stanovanje).
Drevno indijsko božanstvo sreće, iz doba prije Veda, se zvalo Kubera ili Kuha. Riječ je bila o patuljku (isto kao i Kokopeli), sa grbom na ledjima, okruglim stomakom, šest nožnih prstiju, osam zuba, tri noge (kokopeli Anasazija ima penis dugačak kao i noge), oko sebe nosi pojas, simbol je sreće… Imena im se razlikuju, ali su im karakteristike iste.
Žena američkog Kokopelija je Kokopelimana. Na Hopi jeziku “mana” znaci žena. Na sanskritskom “mena” znači žena. Njena uloga je bila identična u obje legende (uvijek aktivna tokom noći u želji da seksualno zadovolji smrtnike).
Lingivističke koincidencije?
********
Posmatram bijeli piktograf Kokopelija uklesan u kanjonu da Šej. Na glavi dvije linije (dlake, peruške). Simbol klana Sive flaute. Kokopeli klana Plavih flauta nema dlake. Dlake sa dva kruga na vrhu su simbol duha ili kačina (ovi piktografi su pronađeni u naseljima Hopija). Nadalje, ovaj Kokopeli je prikazan u ležećem položaju; znači odlučio je da ovdje ostane. Oni stojeći simboliziraju stalan pokret.
Iza svakog znaka u ovom kanjonu se krije priča.
Fotografija 71: Kokopeli na ulazu u pećinu u kanjonu da Šej (de Chelly), Arizona;
prikazan je u ležećem položaju što simbolizira da se skrasio na ovom mjestu;
otisci ruku upućuju na svetost ove lokacije
Kanjon da Šej (Canyon de Chelly), Arizona
avgust 2004.
Pješčano dno kanjona da Šej je najveće po površini medju svim američkim kanjonima. Široko je oko stotinu metara, mjestimično sa živim pijeskom, a vrlo često, u kišnim periodima, neprolazno. Kanjon ima oblik slova “V” – Sjeverni i Južni obod.
Dvadeset pet kilometara Sjevernog oboda kanjona ima četiri naselja Anasazija dostupna posjetiocima.
Ruševine naselja “Antelope House” nalaze se u dubokom usjeku. Nekada je ovdje bila 91 prostorija na četiri nivoa sa tri velike kive i nekoliko manjih. Anasazi su kamene zidove obojili krečnjakom i naslikali murale. Ovo je jedno od rijetkih naselja gdje se vide ostaci boje. U naselju je gradnja prestala 1270. i ubrzo je napušteno. Prema službenom vodiču “neki historičari tvrde da ih je velika poplava prisilila da se odsele. Drugi sugeriraju da su rat ili bolesti uzrokovali egzodus. Ali, niko točna ne zna.” Ime je dobilo po crtežu antilope na jednom od zidova; pretpostavlja se da je to djelo Navaho umjetnika iz 1830-ih.
“Ledge Ruin” je neveliko naselje izgradjeno u vrlo nepristupačnom usjeku. Iz daljine izgleda da su se zidovi Anasazija stopili sa kamenim liticama. Na ovoj visini ovo naselje bi bilo logičnije da bude prebivalištem za ptice nego za čovjeka.
Dvije pećine u liticama ispunjene i premošćene sa oko 78 prostorija i tri kive nose naziv “Mummy Cave”. Trospratni toranj se nalazi između pećina i njegova funkcija nije dosada ispitana. Ovo naselje je dobilo ime po dva mumificirana tijela zamotana u vlakna juka drveta koje su arheolozi pronašli 1882. U gradnji je vidljiv stil Mesa Verde Anasazija. Naselje je napušteno prije 1300. godine.
“Massacre Cave” je bilo poprištem sukoba izmedju Navaho indijanaca i Španjolaca predvođenim Antonio de Narbonom 1805. godine. Bitka je trajala čitav dan i prema Narboni 115 indijanaca je ubijeno od kojih preko 90 Navaho ratnika; 33 su odvedena u zatočeništvo. Prema indijanskim izvorima broj ubijenih je tačan, ali tvrdi se da su ubijeni bili žene, djeca i stari, jer su mlađi indijanci bili u lovu. Navaho ime za ovo mjesto je “Dvoje su pali”. Navodno je jedna indijanka u odbrani naselja bacila jednog španjolskog vojnika sa litice pri čemu je i ona stradala.
Problemi za Navaho se nastavljaju i sa dolaskom američke armije. Pukovnik Kit Carson je u zimu 1863. blokirao kanjon, uništio skladišta sa hranom i sve domaće životinje, spalio voćnjake i ubio svakog Navaho na koga je naišao. Preostali izgladnjeli indijanci su se konačno predali, a Carson ih je odveo na dugi put (“Long Walk”) u rezervat u istočnom Novom Meksiku. Nakon četiri mizerne godine preživjelim indijancima je sporazumom dozvoljeno da se vrate u kanjon 1868. Da bi osigurali zaštitu ruševina Nacionalna agencija je preuzela vodjene kanjona 1920. Danas je to Nacionalni park kojim zajedno upravljaju Navaho i državne agencije.
********
Sa Dejvom se vozim južnim obodom kanjona. Pitam ga otkad su Navaho u ovim krajevima. Kaže da su došli sa sjevera, iz Kanade, a još prije toga, iz Azije, preko Beringovog prolaza.
“Kada su Navaho došli u kanjon, Anasazi su odavno bili otišli. Međutim, mi nismo stanovali u njihovim naseljima. Bila su za nas sveta.”
“Zašto sveta?”, pitam.
“Naši preci su mislili da duhovi Anasazija još uvijek stanuju tamo”.
Govori mi da zaustavim auto. Pokazuje prstom prema strmim liticama.
“Tamo ti je jedno od naselja Anasazija”, govori.
Fotografija 72: Naselje Anasazija nazvano “Prve ruševine” (First Ruins)
sa dvije kive i desetak prostorija; napušteno je koncem XIII stoljeća,
istovremeno sa svim ostalim iz svijeta Anasazija
Izlazim iz auta. Litice su ovdje visoke sto pedeset metara. Otprilike na polovini, u otvoru među zidovima, ruševine naselja “First Ruin”. Ovo su bile prve ruševine na koje je arheolog Cosmos Mindeleff naišao 1882. i otud neinventivno ime “Prve ruševine”. Kameni zidovi formiraju deset prostorija i dvije kive. Datum napuštanja naselja je konac XIII stoljeća.
Bliži prilaz nije dozvoljen. Nastavljamo s vožnjom. Par kilometara niže ponovo stajemo. U sjeni ogromnih litica naselje “Junction Ruin”. Petnaest soba i jedna kiva. Naselje je okrenuto jugu, očigledno s namjerom da hvata sunčevu toplotu za hladnih zimskih mjeseci. Ruševine se nalaze na spoju (“junction”) dva klanca: “Mrtvih” (del Muerto) i da Šej.
Dejv mi govori o naseljima Anasazija koji se nalaze 20-25 kilometara niže. “Sliding House” i “Face Rock” su manja naselja izgrađena visoko, u nepristupačnom dijelu klanca. Jedva su vidljiva sa dna kanjona. Čini se nemogućim popeti se do njih; međutim pažljivim promatranjem mogu se uočiti udubine u kamenu litica koja su služila Anasazijima za penjanje.
“Spider Rock” (“paukova stijena”) je smješten na najvišim liticama kanjona: 330 metara iznad površine zemlje. Navaho legenda govori o novopridošlim Navaho indijancima koji su u kanjonu zatekli staricu. Ona ih je učila pletenju. Kasnije je postala njihovim božanstvom (“Žena-pauk”) koja stanuje na vrhu Paukove stijene.
********
Ostaje mi petnaestak kilometara do slijedeće destinacije. Koncentriram se na vožnju; pratim duboke tragove guma u pijesku. Dejv mi za to vrijeme priča uglavnom o običajima Navaho indijanaca i njihovim odnosima sa vladinim agencijama. Na moje pitanje zašto nije barem dio puta asfaltiran, odgovara da se kanjon na taj nacin želi zaštititi od velikog priliva turista.
Ispred nas put skreće ulijevo. Prije toga se mora spustiti niz uzvišenje na putu od 60-ak cm. Jasno, ne mogu brzo ući u okuku sa tolikim padom. Usporavam, silazim, okrećem volan i auto se – ukopava u pijesak. Dam gas, točkovi tonu. Ponovo se zaglavljujemo. Ovaj put ozbiljno. Izlazimo. Niko oko nas. Nema druge nego zavrnuti rukave. Nalazim komad drvene ploče i počinjem čistiti pijesak ispod točkova. Dejv nema telefon. Odlazi da nađe veće komade drveta. Ja uklanjam pijesak oko sva četiri točka. Dejv se vraća sa dvije velike grane. Stavljamo ih ispod prednjih točkova. Ulazim u auto, prvo ubacujem u rikverc sa namjerom da odmah zatim krenem naprijed. Auto se samo zaljulja lijevo- desno i na tome osta.
Saginjem se ispod auta. Trap auta je čvrsto zaglavljen u pijesku. Prednji branik ne dozvoljava autu naprijed. Sa lopatom bi vjerovatno bila potrebna dva dobra sata da se otkopamo. Pa i onda nam ostaje još nekoliko kilometara da dođemo do moga današnjeg cilja – naselja “Bijela kuća”. I plus, treba se vratiti natrag dvadesetak kilometara.
Fotografija 73: Nevolje sa vlažnim pijeskom u kanjonu da Šej, Arizona
Dejv odlazi u potragu za nekim vučnim vozilom. Ja otkopavam pijesak. Nakon sat vremena Dejv se vraća sa dobrom vijesti. Neko će doći da nas izvuče. Zbilja, za nekoliko minuta pedesetogodišnji Navaho indijanac sa dva sina dolazi u 15 godina starom Fordu, s velikim gumama, 50 cm visokim trapom i, naravno, pogonom na četiri točka. Vežu lanac za moj korejski plastični “Hyndai”. Ubrzo su me izvukli iz pijeska; zaustavljam auto na malo tvrđoj površini. Dejv mi se pridružuje i odlučujemo da vozimo iza Forda.
********
Zelenilo i zemljani put je najavio da se približavamo najljepšem naselju kanjona. Kinii--na-igai (White House, Casa Blanca, Bijela kuća) je “otkriven” 1849. ekspedicijom poručnika J.H. Simpsona. Navaho indijanci su naselju dali ime po bijelim okrečenim zidovima ruševina.
Prvi pogled me odvodi na zastrašujuće strme litice iznad naselja. Skoro 200 metara stakleno ravnih zidova kanjona. U otvoru u liticama te u njihovom podnožju je ukupno 80 prostorija i četiri kive. Ovo je jedino naselje kojem se može prići dovoljno blizu da se osjeti ljepota ruševina i zamisli njihov prvobitan izgled…
Fotografija 74: Pogled na naselje Anasazija “Bijela kuća” (White House),
skriveno u usjeku impresivnih litica kanjona da Šej, Arizona
…uredni i glatki bijeli zidovi naselja u sebi su skrbili za desetak Anasazi obitelji…muškarci su obilazili polja kukuruza, graha, skvoša i pamuka… žene su pravile keramičko posuđe, pamučnu odjeću i ceremonijalna odijela od peruški… djeca su trčala po zaravni ispred naselja… uz njihovu viku se čuo lavež pasa koji bi jurili za ćurkama… kiva se pripremala za večerasnje spiritualne izlete vidovnjaka…
Nakon 1275. ni ovdje više nije bilo nove gradnje.
Fotografija 75: “Najljepše naselje kanjona da Šej, Bijela kuća, podignuta je na dva nivoa
i sa četiri kive i 80 prostorija je skrbila za deset-petnaest porodica Anasazija
Fotografija 76: Simbol vidovnjaka – zaštitnika naselja
Bijela kuća sa podignutom desnom rukom
Sva naselja u kanjonu su ostala prazna i zauvijek napuštena od Anasazija. Isto kao i sva druga naselja u radijusu od hiljadu kilometara. Džinovske litice ovih kanjona nisu više bile dovoljne da zaštite populaciju Anasazija.
Na tabli ispred naselja stoji: ”Nakon 1275. naselja Anasazija su napuštena. Zašto? Iznenadne klimatske promjene? Prekobrojna populacija? Moderni arheolozi su još uvijek zbunjeni ovom misterijom.”
Ostajem duže ispred Bijele kuće. Ruševine otkrivaju gradnju koja me svojim stilom podsjeća na Pueblo Bonito. Metar debeli zidovi sa bezbroj uredno obradjenih kamenih blokova. Na zidu litica piktograf koji pokazuje lik vidovnjaka, zaštitnika naselja.
Svako naselje Anasazija je imalo figuru vidovnjaka koji je bio njihov lider. U Čako kanjonu on je prikazan ispruženih ruku sa dva dvostruka kruga na rukama. Hopi indijanci to tumače kao “zajednicu koja je imala dva kruga migracija”. Mesa Verde figura ima luk iznad glave koji vjerojatno simbolizira “teški teret odgovornosti koji lider nosi”. Springerville piktograf prikazuje figuru ispod čijih je nogu pauk – vjerovatno pripadnost Paukovom klanu. U starom Oraibiju, medju Hopijima, figura prikazuje podignutu desnu ruku – to se tumači kao odgovorni lider koji se brine da polja imaju dovoljno kiše. Simbol ovdje, u Bijeloj kući, je identičan onom u Oraibiju.
Svim stanovnicima naselja ovaj lik se urezao tokom njihovog života. I toliko puta su im oči završavale na njemu. Nakon osamsto godina, evo i ja dijelim nešto sa Anasazijima.
********
Vožnja natrag. Iza nas, ovoga put, ide Ford u kome su supruga i djeca mog vodiča. Vozim rasterećen, ali ne ponavljam greške i usporavanja. Sve je išlo u redu dok nismo stigli na onaj široki dio na ulazu u kanjon. Jednostavno pijesak je bio suviše vlažan da bih izbjegao zaglavljivanje. Još jednom lanac, vuča i - isplivali smo.
I ova avantura je završena. Kanjon da Šej ostaje iza mene.
Fotografija 77: Zašto džinovske litice i sunčeva energija više nisu bila dovoljna zaštita spiritualno
i astronomski naprednim Anasazijima te su otišli bez traga u dubinu kosmičke historije?
Arizona/Novi Meksiko
avgust 2004.
Vrijeme je da napuštam Arizonu i da se krećem prema Novom Meksiku. Iza mene ostaju naselja Anasazija koja sam posjetio, a još više onih koje ovaj put nisam dotakao.
Zapadnije, u unutrašnjosti Arizone, izmedju Flagstaffa i Phoenixa, ugnijezdilo se desetine naselja Anasazija u liticama kanjona, na pustinjskim visoravnima i na vulkanskim platoima.
“Montezuma Castle” je jedno od najbolje očuvanih naselja. Dvadesetak soba na pet spratova svojim zidovima prati radijus litica. Izvanredna gradnja je održala ovaj kompleks, i nakon 700 godina, gotovo neoštećenim, usprkos udarima nevremena. Naravno, ime je potpuno promašilo smisao naselja: niti je riječ o dvorcu, a još manje Montezuminom. Naime, Aztečkom vladaru će trebati jos dvijesto godina da se rodi nakon konačnog odlaska Anasazija iz ovog naselja.
Fotografija 78: Petospratno naselje Anasazija “Montezuma Castle”
ugnijezilo se u litice kanjona u središnjoj Arizoni
U blizini je tzv. Montezumin izvor, vodena oaza koju hrane podzemni vodeni izvori. Priliv vode je konstantan, 4 miliona litara dnevno. Ne čudi da su u blizini pronađene ruševine još nekoliko manjih Anasazi naselja. Po njihovom odlasku, područje su okupirali Javapai indijanci. Na njih su Španjolci naišli u XVI stoljeću. Tada su čuli legende od Javapaija da je ovaj izvor kapija kroz koju su njihovi preci došli iz podzemnog svijeta. Stoga se i izvor i voda smatraju svetim.
Kao što su Navaho indijanci počeli imitirati kulturno i duhovno superiornije Hopije, tako su, očigledno, Javapai indijanci imitirali Anasazije u njihovim legendama.
Četrdesetak kilometara dalje je Tuzigoot National Monument. Na uzvišenju usred kamene pustinje se ističu ruševine Anasazija. Ukupno 110 soba na tri sprata. Odatle se pogled pruža desetinama kilometara unaokolo. Apači su ovo napušteno naselje nazvali “Tuzigoot” (“iskrivljena rijeka”, prema obližnjoj vijugavoj rijeci Verde).
Sjevernije je Wupatki National Monument na čijoj su teritoriji ruševine četiri Anasazi naselja: Wupatki, Citadel, Lomaki i Wukoki. Najveće naselje je svakako Wupatki sa dosad otkrivenih 85 soba koje okružuje veliki kružni amfiteatar. Skoro (1965.) je iskopana novina u svijetu Anasazija: na dubini od pet metara počelo se pojavljivati – igralište. Jos jedan dokaz o prisutnosti Maja i srednjoameričkih civilizacija u životu Anasazija.
********
Na jugu Kolorada planinski vrh Chimney Rock dostiže 2800 metara visine. Ovaj kameni vrh u obliku dimnjaka ima društvo još jednog prirodnog monolita, Companion Rock. Nedaleko su ostaci naselja Anasazija nazvani “Chimney Rock Ruins”. Na dva sprata ukupno 55 prostorija sa dvije kive. Ovo naselje se smatra najizoliranijem naseljem Anasazija. Podignuto je na nepristupačnom vrhu planine, sa najbližim izvorima vode i obradivim zemljištem udaljenim preko 500 metara.
Istraživanja su pokazala da se ispod zidova nalazi originalni kameni planinski plato. To je značilo da su tone materijala, kombinacija kamenih blokova i nepečenih cigli, prenesene na vrh planine da bi se izgradila ova velika građevina. Za cigle je bila neophodna voda; ili su Anasazi čekali zimu da bi koristili snijeg za pravljenje cigle (što je malo vjerovatno) ili su donosili vodu iz doline (za što je bilo potrebno puno više radne snage nego što je bilo samih Anasazija).
Oficijelna arheologija i historiografija uporno tvrdi da su Anasazi bili poljoprivednici koji su proučavali položaj Sunca da bi znali vrijeme sjetve. Zašto bi onda farmeri podigli naselje na vrhu planine daleko od obradivog zemljišta?
Za odgovor ćemo potražiti pomoć dendrokronologije i arheoastronomije.
Dendrokronologija je ispitivanjem prstenova na ostacima drveta ustanovila da je prva faza izgradnje naselja započela 1076. Ispitana je starost borovog drveta ugrađenog u ventilacioni otvor istočne kive. S pravom se pretpostavilo da kiva pripada ranijoj fazi izgradnje.
Zatim je na analizu dostavljen komad drveta ugradjen u krov prostorije sa drugog sprata; rezultati su pokazali da je to drvo posječeno u ljeto 1093. godine.
Sada se poslužimo rezultatima arheoastronomije. Izmedju jeseni 1073. i jeseni 1077. Mjesec je bio u tzv. “stanju mirovanja”. Ista pojava se ponavlja 19 godina kasnije, 1092-1095.
Slijedeća sličica u mozaiku je pogled koji se pruža iz ovog naselja prema dva prirodna obeliska: Chimney Rock i Companion Rock. Tokom svog perioda mirovanja puni Mjesec se pojavljuje u punoj veličini između ova dva kamena vrha. Ukupno 40 puta se to desilo izmedju 1073 i 1077, i onda ponovo izmedju 1092-1095.
I tako dolazimo do odgovora zašto su Anasazi digli ovo naselje. Isključivo kao astronomsku observatoriju!
********
Vodeći gradovi drevne Srednje Amerike su bili dizajnirani kao “kosmo-magični” centri. Teotihuacan, Monte Alban, Tikal, Copan, Palenque… Oni su bili preslikani kosmički centri u kojima su se rodili život i civilizacija.
Arhitekte i građevinari su, kroz svoje građevine, uspostavljali odnos između kosmičke harmonije i bioloških ritmova života na zemlji. Kosmički gradovi su su usklađivali sa kosmosom. Piramide, hramovi, ulice… su se orijentirale prema stranama svijeta. Život se usklađivao sa putanjama sunca, mjeseca, planeta i zvjezdanih sistema.
Naseljima Anasazija je za nijansu nedostajalo brojnije stanovništvo, impresivnije građevine i kompleksnija socijalna struktura da stanu uz bok gradovima civilizacija Maja ili Tolteka.
Ali, naselja u kanjonima Čako, Mesa Verde ili da Šej su zasigurno predstavljala mitske centre civilizacije i njihove mikrokosmose.
Jedan od takvih centara je i Montezuma Basin u Novom Meksiku. Nekoliko hiljada stanovnika se koncentriralo u osam Anasazi naselja: Yellow Jacket, Lowry, Sand Canyon, Goodman Point, Mud Springs, Yucca House, Lancaster Ruin i Wilson Ruin.
Yellow Jacket ima impresivnih 120 kiva (!) što je najveći broj u svijetu Anasazija. Slijedi Lowry sa 110, Sand Canyon sa 90 i Goodman Point sa 85. Sa ovako intenzivnim spiritualnim životom svaki od ovih gradića je zasigurno predstavljao središte kosmosa za njegove stanovnike.
Niz palih kamenih monolita u naselju Yellow Jacket se nalaze u liniji koja se poklapa sa putanjom sunca za vrijeme ljetnog solsticija. Anasazi nam nisu ostavili svoje pisane poruke; ali iza ovog palog kamena kao da čujemo njihov duboki glas iz pozadine koji nas upućuje na njihovo astronomsko interesovanje.
Velika kiva Yellow Jacketa, s preko 20 metara radijusa, je pažljivo izgrađena u smjeru sjever-jug i odstupa manje od jedne polovine jednog stepena od perfektnog sjevera. Mnogobrojni parovi manjih kiva radijusa 10-15 metara, su perfektno poredani prateći pravac sjevera.
U čemu je značaj fascinacije Anasazija za astronomske pojave? Promatranje sunca i ustanovljavanje agrikulturnog kalendara ima smisla. Ali, intenzitet interesa Anasazija daleko prevazilazi prost interes farmera i njegovo praćenje sunca na horizontu.
Anasazi su formirali nestvarno bogatu astronomsku infrastrukturu diljem americkog Jugozapada. Pomno su pratili položaj matične planete i utjecaj drugih nebeskih tijela. Odatle su generirali svoje vještine, znanja, moć.
U kombinaciji sa informacijama dobijenim spiritualnim čulima, Anasazi su izrasli u jedinstvenu, duhovno naprednu civilizaciju.
Sve do momenta kada su njihovi vidovnjaci pokrenuli cjelokupno stanovništvo pozivom: “Moramo otići!”.
********
Ne postoje male nacije. Niti male civilizacije. Veličina pripadnika jedne grupe se ne mjeri njihovim brojem.
Desetak hiljada duša Hopi indijanaca su možda brojčano nemjerljivo mali u poređenju sa milijardama stanovnika “trzišne ekonomije”. Ali, oni svojom hiljadugodišnjom historijom, svojom spiritualnošću, proročanstvima i brigom za čovječanstvo postaju savješću naše civilizacije udarajući joj snažan pečat upozorenja.
Njihovi preci Anasazi su takođe sjajan primjer. Razbacani na hiljadu kilometara, u nekoliko stotina naselja, a samo nekoliko desetina hiljada ljudi. Po onome što su ostavili iza sebe s punim se pravom mogu nazvati razvijenom, mirnodopskom civilizacijom. Svoje vrijeme na Planeti su proveli u harmoniji sa prirodom.
Iza sebe su ostavili niz misterija: iznenadno i istovremeno pojavljivanje na ogromnom i nepristupačnom prostoru; građevinske vještine koje se ne mogu objasniti iz našeg tehnološkog ugla; vrlo napredna astronomska dostignuća bez ikakvih instrumenata; međusobnu komunikaciju koja je vidljiva u stilu gradnje, svakodnevnom životu i tempiranom vremenu odlaska; i, na koncu, istovremeni egzodus Anasazija iz svih naselja, kao najveću misteriju od svih.
Znanja Anasazija trebamo spasiti od zaborava…
…i poslušati njihove poruke.
Ilustracija 79: Vidovnjaci Anasazija prilikom rituala u kivi;
ovdje su generirana spiritualna i astronomska znanja civilizacije
PONOVNI SUSRET SA MELVINOM (20)
Sjeverni Novi Meksiko
Septembar 2004
Proslo je dvadeset pet dana od zavrsetka moje posjete cetiri drzave americkog Jugozapada (Novi Meksiko, Kolorado, Juta, Arizona). Sredjivao sam biljeske o civilizaciji Anasazija.
Cetvrtak vece, zvoni mobilni telefon. Na displeju nema informacija ko zove. Javljam se. Prepoznajem Melvinov glas.
“Sam, dogovorio sam susret sa svojim poznanikom iz Djikarila Apaci rezervata. On ima vrlo vazne informacije o Anasazijima za kojima tragas.”
Dogovaramo da se nadjemo za dva dana. Na istom mjestu kao i u julu, u Bernalilu.
********
Let do Albukerkija (Albuquerkue), rent-a-car, pola sata voznje auto-putem I-25 prema sjeveru. Skrecem ka Bernalilu. Na parkingu Taco Bella moj tamnoputi prijatelj. Pozdravljamo se.
“Kako tvoje pisanje?” pita.
“Dosta dobro, trebace mi jos dva mjeseca da zavrsim knjigu”, odgovaram.
“Cuj, sa Kenom sam dogovorio da se nadjemo oko tri sata popodne, u Dulceu. Odatle nas on vodi ka pecini Anasazija koja ce te sigurno interesovati. Zasad ostani na putu broj 550; kasnije cemo se odvojiti na 537 prema Dulceu.”
********
Voznja je ugodna. Septembarsko sunce jos uvijek ne ispraca ljeto. Melvin mi pokazuje gdje su granice njegovog Santa Ana Pueblo plemena. Ulazak u Zia Pueblo rezervat; zatim Jemez Pueblo rezervat. Prica mi o svojoj familiji, unucima i kako mladi ne pokazuju vise interes za stare obicaje.
Vozim ka sjevernom dijelu Novog Meksika. Zabaceni, nenaseljeni krajevi. Suha, kamena okolina. Nakon sat i po voznje, odvajanje sa puta 550 na put 537 i ulazak u rezervat Djikarila Apaci indijanaca. Melvin mi govori o dva dijela rezervata: juznom, kamenoj pustinji i sjevernom, planinskom i sumovitom.
Njegove se teme mijenjaju sa promjenom okoline. Sada mi prica o Apacima. Oni imaju svoj Plemenski savjet. Njegov poznanik Arnold Cassador je bio predsjednik Savjeta koncem 1990-ih. Onda su ga clanovi Savjeta htjeli smijeniti i trazili su da Cassador zakaze sastanak na kome ce glasati o nepovjerenju. Dva dana prije sastanka Cassador daje ostavku i nasljedjuje ga podpredsjednik Roger Vicente.
Nekoliko dana kasnije Cassador povlaci ostavku tvrdeci da Plemenski savjet nije imao kvorum kada je usvajao njegovu ostavku. (Sada me je zainteresirao sa pricom.) Onda Cassador dolazi sa peticijom, koju je potpisalo 30% Djikarila indijanaca, u kojoj se trazi opoziv kompletnog Savjeta. Podpredsjednik Roger Vicente se povlaci; clan savjeta Ron Julian preuzima vodjenje Savjeta kao privremeni predsjednik.
Trakavica se nastavlja; Ron Julian sa ekipom izglasava smjenu Cassadora. Istog dana kada je trebao primiti dokument o smjeni, Cassadoru umire sestra. On daje ostavku da bi mogao provesti osmodnevni ritual prociscavanja. Nakon sto je proslo osam dana – povlaci ostavku.
Zakazuju se prijevremeni izbori, Cassador je glavni kandidat…
Sta se zbiva sa Apacima, mislim se. Suvise su izlozeni utjecajima “demokratskih drustava” i igrama njihovih politicara.
********
Djikarila je spanjolska rijec za “malu kosaru”. I, mada su Apaci poznati kao lovci, ovo, jugoistocno krilo, je bilo poznato po svojim pletackim sposobnostima kada su prvi Spanjolci dolazili u ove krajeve prije skoro 500 godina. Historiografija tvrdi da su Apaci, ukljucivo i Djikarile, dosli sa sjevera, iz Kanade, a prije toga preko Beringovog prelaza, iz Azije. Djikarile (koji sami sebe zovu “Tinde”) tvrde da su na ovim prostorima – oduvijek.
********
Dulce (izgovara se dul-si), napokon. Nepunih tri hiljade zitelja. Jedini gradic u rezervatu. Gotovo svi od 1800 Djikarila Apaci zive ovdje, u svom glavnom gradu.
Podsjeca me na Roswell (koji je stotinama kilometara juznije). Dugacka glavna ulica sa nacickanim prizemnim kucama i radnjama. Iza tog prvog reda, cistina, divljina.
Naravno, poredjenje sa Roswellom nije slucajno.
Moje informacije o Dulceu su bazirane na postojanju supertajne vojne baze (zbilja, vidio sam nekoliko uniformisanih faca na glavnoj ulici); na brojnim prijavama stanovnika o UFO preletima; o svjedocanstvima zaposlenih iz sluzbi osiguranja o postojanju zajednickih (ljudi i Greysa) genetskih eksperimenata u podzemnim laboratorijama petnaestak kilometara od Dulcea…
Upitao sam Melvina ima li on nekih informacija o postojanju vanzemaljskih civilizacija i njihovom kontaktu sa lokalnim stanovnistvom. On nehajno odgovara da je to za Apace dio svakodnevnice.
Govori mi da usporim. U centru sam gradica. Zaustavljam iznajmljeni Ford Explorer (ovaj put pogon na cetiri tocka) ispred zgrade sa dva visoka stuba. Melvin, po obicaju, ne izlazi iz auta, ali gestikulira prema osobi koja se upucuje prema nama sigurnim korakom. Pedesetih godina, guste i duge crne kose, preplanuo. Ulazi na zadnja vrata.
“Ken Tsosie”, predstavlja se.
Rukujemo se. I upoznajemo.
(Prva stvar koja mi pada na pamet je pitanje zasto Indijanci uzimaju americka imena?)
“Melvine”, obraca mu se Ken, “ocekivao sam da je ovaj tvoj pisac stariji.”
Ja se nasmijem. “Izgled vara”, okrecem mu se. “Izmedju nas nije velika razlika. Meni je cetrdeset cetvrta.”
“Zasto se interesiras za Anasazije?” direktno pitanje mi dolazi od Kena.
“Zato sto mislim da nauka ne odgovara na sustinska pitanja u vezi Anasazija; kako su se tako iznenada pojavili, odakle tako napredna astronomska i spiritualna znanja, i, napokon, sta se s njima zbilo koncem XIII stoljeca…”, saljem mu izravne odgovore.
Klima glavom. “U tom slucaju ces mozda naci neke odgovore na svoja pitanja nakon posjeta pecini Anasazija.”
********
Spustamo se putem broj 64 desetak kilometara juzno i onda napustamo asfalt. Tvrdi, zemljani put. Osjecam se sigurno u Fordu. Ken objasnjava Melvinu kako Apaci koriste prihode od naftnih i plinskih izvora za kupovinu zemljista koje granici sa rezervatom. Dosada su potrosili milione dolara u zadnjih petnaestak godina. I prosirili se izvan granica rezervata.
Izlazimo na drugi, nesto uzi zemljani put. Iza nas se dize prasina. Zelenilo suma polako zamjenjuje siva boja kanjona u daljini. Zastajem da slikam predio; oni su nekako suzdrzani prema foto aparatu. Nastavljamo dalje.
“Ken, reci mi nesto vise o pecini prema kojoj idemo”, obracam mu se.
“Vidis, prije tridesetak godina, vodio sam grupu od cetiri planinara po ovim kanjonima. U jednom sam im pokazivao rusevine malog naselja Anasazija visoko u liticama. Prilaz rusevinama je bio malo tezi, nekoliko uskih prolaza izmedju stijena i strmi uspon. Uglavnom, ja sam znao za njih, ali prije toga nisam prilazio blize. Ovaj put na nagovor mojih musterija smo odlucili da odvojimo par sati za ovo mini istrazivanje. Kada smo stigli do naselja vidjeli smo samo par niskih zidova, ostatke od mozda pet prostorija. Iz naselja je vodio uski put ivicama kanjona. Nakon stotinjak metara smo naisli na duboku pecinu koja je bila vrlo interesantna. Na njenim zidovima smo vidjeli niz piktoglifa, dosta neobicnih. U pecini smo nasli na nekoliko slomljenih keramickih posuda. Bile su ukrasene slicnim simbolima kao i zidovi pecine. Zatim par jednostavnih kamenih alata, nekoliko kostiju i… jedan duguljast predmet. Oko njega smo se svi okupili i poceli smo nagadjati o cemu je rijec. Ocigledno da se radilo o nekoj vrsti metala, ukrasene drske i sa nizom nesvakidasnjih simbola, nalik hijeroglifima. Znamo da Anasazi nisu upotrebljavali metal tako da bi bilo logicno da je ovo bio produkt bijelog covjeka. Medjutim, hijeroglifi su nas upozoravali da je ipak rijec o necemu vrlo starom. Ali, sem spirala i slicnih piktoglifa, drevni Anasazi nisu upotrebljavali hijeroglife. Sve je nekako izgledalo nelogicno.”
Iznenada, Ken prekida pricu. Trazi od mene da usporim, a zatim i da parkiram na malom prosirenju.
“Ovdje cemo izaci. Dalje cemo pjeske.”
Ken uzima svoj ruksak. Meni je baterija za pasom, digitalni aparat u dzepu, sesir na glavi. Sunce je jos visoko.
********
Pola sata hoda. Ken nastavlja pricu.
“Nakon zavrsene ture, otisao sam u obliznju rendzersku stanicu. Odnio sam im onaj metalni predmet i objasnio gdje sam ga nasao. Oni su mi rekli da ce ga vjerovatno poslati u Sante Fe na ispitivanje u laboratorije Univerziteta Novog Meksika.”
Usli smo u stotinjak metara siroki kanjon. Litice su visoke stotinjak metara. Kao minijaturni Chaco kanjon. Ali, bez znakova da je nekada bio naseljen.
Prolazimo znak zabrane kretanja (“Area Closed Beyond Sign”) i nastavljamo dalje.
I, ponovo Ken.
“Punih dvadeset pet godina nije mi se niko javljao u vezi onog pronadjenog artifakta. Tako da sam gotovo i zaboravio na ovo svoje iskustvo. I, onda, prije sedam godina (1997.) u Dulceu su trazili da se sastanem sa nekim ljudima iz Washingtona. Iz Vlade.”
Uspinjemo se uskim kamenim puticem. Provlacimo se izmedju stijenja i napredujemo prema sredini litica.
Ken zastaje. Pokazuje rukom ka cilju nase posjete. “Pecina je jos pedesetak metara nize. A tamo je stari put koji je vodio od rusevina Anasazija prema pecini.”
********
Uzbudjenje raste. Mislim se zasto je ova pecina bila tako bitna za rjesenje misterije Anasazija?
Ovo dosada mi nalici uvodu u nesto mnogo vaznije.
Sjeverni Novi Meksiko
Septembar 2004
Ken, Melvin i ja se priblizavamo velikoj izbocenoj stijeni. U zemlji zaboden jos jedan znak upozorenja da je zabranjeno ici dalje. Zaobilazimo i znak i stijenu: pred nama je blagi pad. Put postaje jedan metar sirok. Dvadesetak metara ispred nas se ukazuje nevelika pecina. Sunce sa zapada joj osvijetljava ulaz.
“Ne treba se brinuti za ove znakove upozorenja. Rendjeri rijetko obilaze ovaj kanjon za razliku od prije 6-7 godina. Tada se nije moglo prici”, Ken govori mirnim glasom.
Dolazimo do ulaza.
Na prvi pogled izgledalo mi je da je rijec o sasvim uobicajenom usjeku u liticama kakvih sam vidio dosta u svijetu Anasazija. I to relativno manih dimenzija. Ulaz nije bio visi od tri metra, sirine pet-sest metara.
Vadim digitalnu kameru da slikam polumracnu pecinu. Medjutim, baterija je potrosena. Rezervna mi je u autu. I drugi foto-aparat mi je u autu, pola sata hoda odavde. Baterije za digitalne aparate se tako brzo trose. (Sada mi ostaje da se nadam da cemo se jos jednom ovdje vratiti i da cu uspjeti slikati ono sto nas ocekuje.)
Ken vadi iz ruksaka plinsku svjetiljku. Pali je. Vjestacko svijetlo se mijesa sa svijetlom dana. Sada mogu osmotriti i unutrasnjost pecine. Svodovi su znatno visi od ulaznih. Mozda svojih osam metara. Tlo ravno, zidovi zakrivljeni.
Ken prilazi jednom zidu i pokazuje nam petroglif. Spirala. Medjutim, slozenija od onih koje sam obicno sretao kod Anasazija. Set crtica oko glavnih spiralinih linija. Do spirale, simbola kosmickog zivota, stilizirani likovi (kao bozicni kolacici): po dvije ruke i noge te glava. Povezuje ih linija koja me podsjeca na krivulju grafikona.
Ken hoda dublje u pecinu i ponovo prinosi svjetiljku zidu. Novi petroglifi. I drugaciji polozaji onih “ljudskih kolacica”; ispruzene ili skupljene ruke i noge. Izmedju njih i dalje kombinacija spirala, krugova i linija koje kruze oko “kolacica”.
“Kada sam ovdje prvi put dosao, prije tridesetak godina, u pecini je bio samo jedan petroglif i to onaj na ulazu. Kasnije su nastajali drugi; kao da su dopunjavali neku pricu…”, komentira Ken.
Ovo mi su ucinilo cudnim, ali nastavljamo obilazak pecine. Sad vec jasno vidim da je rijec o cetiri prirodno izvajane komore. Ulaz je nesto manjh dimenzija, ali je druga komora najprostranija. Na nju se naslanjaju dvije manje prostorije. Na ulazu u jednu od njih se nalazi plasticna zavjesa.
Ken spusta ruksak na tle i sjeda na nizu stijenu. Melvin i ja ga slijedimo. Kratka pauza.
“Da vam nastavim pricu o artifaktu i posjeti ljudi iz Washingtona. Bio sam iznenadjen kada su me zvali da se nadjem sa njima u Dulceu, 1997. godine. Bilo je proslo 25 godina od mog otkrica pecine i cudilo me da neko pokazuje interes nakon toliko godina. Uglavnom, u Dulceu sam se upoznao sa dr. Nerudom i njegovom asistenticom Samanthom Folten. Doktor Neruda je bio pedesetih godina, a Samantha izmedju 35-40. Zamolili su me da ih odvedem do kanjona i da im pokazem rutu kojom sam dosao do pecine. Kasnije sam saznao da oni rade za tajnu Vladinu organizaciju pod nazivom ACIO…”
********
U mrezi javnih i tajnih obavjestajnih agencija u Sjedinjenim Drzavama, NSA (National Security Agency) zauzima posebno mjesto. Ova je organizacija skrivena velom tajni koja kontrolira sve komunikacijske tokove od svog osamostaljivanja 1952. godine. Najveci je poslodavac za visokoobrazovane profile strucnjaka; izmedju ostalih, zaposljavaju nekoliko hiljada najnadarenijih matematicara danasnjice. Broj zaposlenih, oko 40.000 (mada oznacen kao tajna) prevazilazi ukupan broj zaposlenih u agencijama CIA i FBI zajedno. Radni dan svakog predsjednika SAD (ukljucivo i sadasnjeg koji se bas ne odlikuje pretjerano revnosnim pracenjem istih) pocinje sa izvjestajima NSA koji nadgledaju svaku tacku na i oko Planete.
(Prisjecam se Kongresnih ispitivanja generala Haydena, direktora Agencije, i upita zasto spijunira ogromni broj Amerikanaca, od obicnih gradjana do politicara kao Hilarry Clinton?)
NSA (“Not such Agency” ili “Never say anything”) kontrolira sigurnost i kompjuterske sisteme svih ostalih obavjestajnih agencija, civilnih i vojnih u SAD.
Iz krila takve Agencije je, od njenih najinteligentnijih clanova, formirano super-tajno Odjeljenje pod imenom ACIO (Advanced Contact Intelligence Organization). Iskljucivi zadatak ovog mozdanog slaga Planete je da prikuplja sve informacije vezane za tehnologije vanzemaljaca te da ih adaptira za primjenu, prvo u vojsci, a kasnije i komercijalno.
Zahvaljujuci pristupu ovim tehnologijama ACIO je bio u mogucnosti da nove tehnologije ponudi vojno-industrijskom kompleksu. Na taj nacin su sebi osigurali ogromne prihode koji su ih ucinili nezavisnim od vojnog budzeta i osnivaca (NSA).
Osamostaljeni ACIO iz redova svojih najgenijalnijih clanova formira jos uzu grupu nazvanu Labirint (Labyrinth Group) 1963. godine. Na njenom celu je, od njenog osnivanja, 29-o godisnjak poznat jedino kao “Petnaest”. (Petnaest je, inace, najvisi moguci sigurnosni nivo u SAD.)
“Petnaest” je imao 22 godine kada se pridruzio organizaciji ACIO. Jos tada je uocena genijalnost i superiorna inteligencija ovog mladog covjeka koji je htio da kreira kompjuter koji ce biti toliko mocan da omoguci putovanje kroz vrijeme. Neshvacen od svojih inferiornih profesora, “Petnaest” zavrsava u laboratorijama Bell Labs koji su culi za ovog genija i odatle, ubrzo, postaje clanom ACIO.
Njegova razmisljanja napokon padaju na plodno tle. Postaje liderom ACIO da bi nakon 7 godina osnovao Labirint grupu sa iskljucivim ciljem da razvije tehnologiju putovanja kroz vrijeme. Nazvao ju je BST (Blank State Technology).
Putovanje kroz vrijeme nije novost civilizacijama na Planeti. Veci broj spiritualnih zajednica i nacunih instituta je ostvarivao putovanje duse kroz prostor i vrijeme: od svestenika Tibeta do Maja i Anasazija, od Monrovog instituta do SRV (Scientific Remote Viewing) instituta u Americi. Medjutim, uloga dusa na ovim putovanjima bila je pasivna: mogli su samo posmatrati dogadjaje pred njima, a ne i aktivno ucestvovati ili ih mijenjati.
“Petnaest” je imao plan da razvije tehnologiju koja bi mu omogucila da mijenja historiju na, kako ih on zove, “interventnim tackama”. Rijec je o posebnim energetskim koncentracijama koje kreiraju znacajne dogadjaje u ljudskoj historiji. Na primjer, pocetak rata ili dolazak diktatora na vlast. Ili, slom Sovjetskog Saveza. Ili, pocetak americkog, sovjetskog ili kineskog svemirskog programa.
Razlog sto je “Petnaest” zelio da razvije ovu tehnologiju je zelja da se zastiti od bilo kog vanzemaljskog agresora. Za njega je BST tehnologija “kljuc slobode za covjecanstvo”.
Kako?
Pretpostavimo da ce se neznana civilizacija pojaviti iz dubina kosmosa nekad u buducnosti i odluciti da stanovnistvo Planete pokori uz pomoc superiornijih tehnologija. Kako se odbraniti od nadmocnijeg neprijatelja?
Prema “Petnaest” jedina odbrana je izmijeniti historijski tok. Izvidjacke brodove superiornije civilizacije skrenuti na drugu rutu prije nego se upute ka nasem sicusnom Suncevu sistemu, na periferiji galaksije Mlijecni put.
E sada da vidimo kakva je veza futuristickih (?) planova “Petnaest” i elitistickih organizacija Planete sa zabacenim kanjonima Novog Meksika, drevnim Anasazijima i mojim indijanskim prijateljima.
********
“Na parkingu su stajala dva crna Chevy Suburban kombija. Uz doktora Nerudu i Samanthu upoznao sam jos tri clana tima. Doveo sam ih pred pecinu”, nastavlja Ken sa pricom.
“Iz torbe sefa tima se zaculo tiho zujanje. On je zastao i izvukao, meni poznati, predmet. Rijec je bila o artifaktu kojeg sam pronasao 25 godina ranije. Neruda je bio iznenadjen. Kaze da su artifakt ispitivali raznim metodama i ovo je prvi put da pocinje reagirati.
Kasnije mi je receno da je ovaj predmet izradjen od kombinacije titanijuma i berilijuma. Ona se ne srece u prirodi. Kada se tome dodaju cudni znakovi/hijeroglifi izgledao je potpuno vanzemaljski. Neruda mi je kasnije priznao da niti su mogli karbonskom metodom odrediti starost predmeta niti su ga u laboratoriji uspjeli ukljuciti, niti dospjeti do unutrasnjeg kontrolnog mehanizma. Razlicite spektrum analize, ukljucujuci x-zrake, nisu dale nikakvog rezultata. Jednostavno, nisu se uspijevali probiti dalje od povrsine predmeta.
Posli smo nekoliko koraka prema unutrasnjosti pecine. Artifakt je poceo zujati intenzivnije. Lider male grupice uputio se ravno prema zidu jedne od manjih prostorija u unutrasnjosti. Nepunih 25 metara od ulaza zavrsavala je prirodna pecina.”
U tom momentu Ken pokazuje Merlinu i meni u pravcu zastora na zidu. “Grupa od pet naucnika je sa mnom tada stajala ispred ovog zida. U to doba je na mjestu ovog zastora bila kamena ploca, dugacka dva i po metra i debela dvadesetak centimetara. Na prvi pogled se cinilo da pecina tu zavrsava. A opet, nesto nam je govorilo da ima nesto iza one ogromne kamene ploce. Pokusali smo je pomjeriti, medjutim bila je isuvise teska.”
Gledam prema onom zastoru i zamisljam radoznalost ACIO ekipe iz Washingtona. Sta bi se moglo kriti u unutrasnjosti pecine? Prolaz? Tunel? Zasto bi ga neko zatvarao? Mozda sve to i ne bi bilo toliko interesantno da nije bilo onog cudnovatog predmeta koji je, kao kompas, navodio clanove ekipe prema kamenoj ploci.
Melvin ovaj put ne govori mnogo. Cini se da su ovo i njemu nove informacije.
Ken nastavlja:
“Dva clana ekipe su se vratila sa velikim maljevima i nekoliko alatki. Poceli su rabijati kamenu plocu. Kameni komadi su letjeli po pecini. Baterijska svjetlost je bila uperena prema napukloj ploci. Napokon, nakon dva sata, tim uspijeva ocistiti tlo i zid od ostataka kamene ploce.
Ocekivanja su se pokazala opravdanim. Pred nama se ukazao tunel, metar sirok. Uzeli smo svoje stvari i poceli se provlaciti kroz tunel. Ja sam bio na zacelju. Tunel je isao ravno da bi pri dnu zaokrenuo formirajuci oblik slova “J”.
Izbili smo pred spiralne stepenice. Lider nas je upozorio da budemo oprezni, jer je ova lokacija mozda jos uvijek “aktivna”.
Sisli smo niz stepenice. Ispred nas dvije uklesane glave u stijeni… koje formiraju ljudski profil… jedna nasuprot drugoj. Simbolika je bila jasna: sada smo pred ulazom…”
Sjeverni Novi Meksiko
Septembar 2004
Ken polako pomice zastor, saginje se i istura plinsku svjetiljku naprijed. Poziva Melvina i mene da ga slijedimo. Ja palim svoju baterijsku lampu. Posmatram zidove okruglog tunela. Glatki su. Ocigledno, nekom razvijenom tehnologijom je kamen probijen. Pitam se zasto autori nisu napravili promjer veci od jednog metra da se moze komotno hodati, a ne puzati.
Apsolutna tisina. Kao da nas tunel vodi u sasvim novi svijet. Zrak je prijatno hladan. Oci mi se privikavaju na polumrak. Dodirujem zidove. Fino obradjeni, gotovo polirani. Nema sumnje, ovo nije plod prirode vec ljudskih ruku, odnosno… necijih ruku.
Nakon dvadesetak metara tunel zaokrece. I tada izbijamo na prosirenje. Pred nama su spiralne stepenice. Po izlasku iz tunela odmah uocavam petroglif uklesan u kamenu. Ovo je nesto znatno drugacije od svega sto sam dosad vidio. Perfektne linije, kao laserom usjecene u tvrdi kamen.
Silazimo niz stepenice. Pod ove prostorije je cist. Nema kamencica, pijeska, prljavstine. Premazan je nekom masnom bojom ili gumiranom masom. Kenova svjetiljka daje dovoljno svjetla; vidim da je ona masna boja i na zidovima, ali i na svodovima pecine.
Ako ovu prostoriju uopce mozemo nazvati “pecinom”. Jer, neko je ulozio veliki trud da izbusi zidove ovog kanjona i napravi ove vjestacke prostorije.
Ken nas, laganim i sigurnim korakom, vodi naprijed. Podize svjetiljku. Pred nama su profili ljudskih likova uklesani (ili dodani) zidovima pecine. Formiraju poluotvorenu kapiju. Spajaju svod sa podom.
Zakoracili smo iz jednog u sasvim novi svijet.
********
“Petnaest” je visok 180 cm, rodjen je 1934. godine. Osijedjela srebrna kosa mu je do ramena; najcesce je nosi svezanu u rep. Prodorne smedje oci. Rodjen je u Spanjolskoj. Citav zivot je potpuno posvetio radu na razvoju tehnologije putovanja kroz vrijeme. Radni dan mu traje 20 sati; spava samo cetiri sata nocu. Perfektno je fokusiran i ne gubi vrijeme na razvoj drugih projekata koji nemaju veze s njegovim. U ACIO organizaciji uvijek ima nekoliko takvih projekata i “Petnaest” se ne ukljucuje u njih. Ali zato, u uzoj Labirint grupi, svaki projekat ima veze sa tehnologijom putovanja kroz vrijeme.
“Petnaest” je svoje prve sijede vlasi dobio u dvadesetim godinama. I dok je vecina studenata razmisljala o djevojkama i zabavama on se posvecivao svojoj zivotnoj misiji. Doduse, tokom 1950-ih putovanje kroz vrijeme je smatrano tracenjem vremena u akademskim krugovima. Stoga se “Petnaest” sukobljavao sa svojim profesorima koji su se osjecali pod prijetnjom kada su razgovarali s njim. Jednostavno je bio nadmocno kreativniji i bolje potkovan znanjem. Usto i tvrdoglav. Kada bi ga profesori upucivali da se bavi necim drugim on bi im odbrusio da su limitirani.
Izbacen je sa fakulteta; ali su do njega dosli iz Bellovih laboratorija. Njegova istrazivanja o kvantnim objektima (elektroni i neutroni) i kako svijest moze na njih da utjece su im se ucinila interesantnim. Medjutim, tvrdnje “Petnaest” da je Ajnstajnova teorija relativiteta nedostatna, jer ne uzima u obzir utjecaj svijesti na kvantne objekte, je prihvacena kao hereza u naucnim krugovima.
U to vrijeme “Petnaest” nije mogao matematicki dokazati svoje tvrdnje, ali je u tajnosti nastavio raditi na njima. Tada su ga zapazili u supertajnoj ACIO obavjestajnoj agenciji. Tadasnji njihov lider je prepoznao snagu intelekta “Petnaest” i superkreativnost. Postao je clanom organizacije; njegov identitet i svi podaci iz zivota su izbrisani.
Slijedi uspon ka poziciji direktora razvoja u ACIO. Kasnije je izlozen specijalnom procesu pojacanja inteligentnih i memorijskih potencijala (Corteum intelligence accelerator technology). Svaki clan Labirint grupe je prosao kroz taj process jacanja mentalnih sposobnosti. Ipak, najdjelotvorniji utjecaj je bio upravo na “Petnaest” cime je on dodatno odskocio od ostalih.
S razlogom se “Petnaest” smatra najinteligentijim zivim ljudskim bicem.
Ovaj briljantni um je na celu dvije najnaprednije organizacije na Planeti: ACIO i Labirint Grupe.
********
Ken zastaje izmedju dva ljudska kamena profila i okrece nam se:
“Kada sam prije sedam godina sa grupom od pet istrazivaca iz ACIO organizacije sisao niz stepenice i dosao do ove kapije, desilo se nesto interesantno. Artifakt kojeg je nosio lider grupe i koji se tajanstveno aktivirao u pecini, i ciji se zvuk pojacavao u onom uskom tunelu, najedamput je poceo da biva sve tisi. Kada smo dosli do ove tacke, potpuno se ugasio.”
Melvin i ja ga slusamo sa paznjom. Nekako nam se cini da je svaka informacija dragocjena.
“Tada smo znali da je uloga tog artifakta, odnosno uredjaja, odigrana”, Ken nastavlja. Nije bilo slucajno da smo ga pronasli na ulazu u pecinu. Niti je bilo slucajno da se ukljucio i postajao sve glasniji kada nas je navodio na pravi put. U momentu kada smo dosli do ove kapije, vise nam nije trebao.”
U tom momentu se Ken okrece i polazi naprijed. Prolazi pored onih izbocenih profila. Ulazi u prostoriju ispred. Melvin i ja ga slijedimo. Ken podize plinsku svjetiljku u zrak.
Stali smo. Ukoceni. Zaledjeni atmosferom koja ne pripada ovom svijetu. Ovo su trenuci kad covjek osjeca da se nasao na mjestu kje je djelo naprednije civilizacije. Respekt i radoznalost.
Ne znam koliko je ovaj prvi susret sa napoznatim i nasa ukocenost trajala. Ken je strpljivo drzao svjetiljku visoko i lagano kruzio oko sebe.
Svijetlo je padalo na obrise ove nevelike kruzne prostorije. Mozda cetiri metra radijusa, ali dosta visoke; vjerovatno sest metara. Bila je uklesana u jednom dahu, planski, pravilna, premazana onom gumiranom zastitom.
Ono zbog cega nam je zastao dah je bio ogroman zidni crtez nastao kombinacijom jarkih i tamnih boja. Prijatna plava uokviruje crtez. (Pada mi na pamet ona posebna plava boja Maja.) Unutra su nepravilni kruzni oblici: smedji, ljubicasti, zuckasti, svijetlo smedji, crveni mjesec na svijetlo plavoj pozadini… U dnu crteza je isturena bijela povrsina (u obliku cizme) na kojoj su hijeroglifski znakovi: spirale, nesto nalik na zenski i muski simbol, stilizirani lik muskarca (glava sa osam crtica umjesto cetiri na koje smo navikli), cik-cak linija koja zavrsava sa kruzicem u malo vecem krugu (muska spolna celija?)…
Trideset metara iza nas je ulaz u pecinu i svakidasnji zivot. A mi smo ovdje pred morem pitanja u djelicu svijeta o kome ne znamo gotovo nista.
Ken se polako krece u prolaz koji vodi u drugu prostoriju. Sta nam ona donosi?
********
Sjediste najvece obavjestajne agencije u SAD – Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) – je u Washingtonu. Desetine hiljada zaposlenih u tajnosti provodi svoj radni vijek. Sjediste supertajne agencije ACIO (Advanced Contact Intelligence Organization) je na drugoj strani Amerike, daleko od vreve civilnih i vojnih obavjestajnih sluzbi. Kamena pustinja, u blizini Palm Springsa u Kaliforniji, skriva dobro utvrdjeni podzemni laboratorijski kompleks. Na povrsini se vidi samo jedan sprat dugacke zgrade sa antenama i satelitskim tanjirima na krovu. Dvanaest spratova pod zemljom se nalaze kancelarije i istrazivacke laboratorije za 226 naucnika agencije ACIO.
Na ulazu u kompleks je kapija na kojoj je skroman natpis: “United States Government Experimental Weather Center: Restricted Access.” Dakle, Vladin eksperimentalni centar za upravljanje vremenskim prilikama, sa zabranjenim prilazom obicnim smrtnicima. Zbilja, jedanaest naucnika na povrsini radi na utjecaju i kontroli vremenskih prilika. I za taj posao dobijaju sredstva iz americkog proracuna. Naravno, to je samo fasada za ono sto se zbiva ispod zemlje.
ACIO je informativni centar Planete. Izmedju ostalog, u nihovoj biblioteci se nalaze sve knjige poznatih, a osobito javnosti nepoznatih, proroka u zadnjih nekoliko hiljada godina. Ove knjige su decenijama otkupljivane iz biblioteka sirom svijeta. Interesantno je da vecina prorocanstava govori o tajanstvenoj civilizaciji iz dubina kosmosa koja ce iza 2012. godine uzurpirati vlast na Planeti.
Unutar ACIO agencije postoje informativni i sigurnosni nivoi. Svi naucnici koji, od 1969. godine, imaju dvanaesti i visi nivo postaju clanovi ekskluzivne Planetarne skupine: Labirint grupe. Njih je ukupno 66. Svi oni prethodne prolaze razlicite metode kojima se pojacavaju njihove intelektualne sposobnosti (fotografska memorija, pristup tajnim znanjima, visestruko intenziviranje inteligencije i kreativnog razmisljanja, parapsiholoske sposobnosti, itd).
Kao sigurnosni mehanizam svako od njih ima ugradjen mali odasiljac (velicine zrna rize) u potiljku. Ova naprava pojacava energetsko zracenje organizma. (Svaki covjek zraci drugacijom frekvencijom; to je ACIO otkrila koncem 1950-ih godina. Nesto slicno otiscima prstiju koji su razliciti za svako zivo bice.) Pomocu satelita se prati kretanje svih ACIO naucnika tako da dosada ova Agencija nije imala prebjega. (Osim… hm, o tome kasnije.)
Na celu Labirint grupe je Upravni odbor direktora koji se sastoji od 7 clanova koji imaju sigurnosni nivo 14. Redom: Li-Ching, direktor komunikacija i protokola, James Louden, Operativni direktor, Leonard Ortman, direktor istrazivanja i razvoja, Lee Whittman, direktor svih veza sa ACIO projektima, Jeremy Sauders, direktor Specijalnih projekata i James Evans koji je na celu sigurnosti i zastite (inace nekada pripadnik elitne mornaricke Navy Seals jedinice).
Ovaj kolegij je najblizi krug saradnika jedinog covjeka na Planeti koji ima sigurnosni nivo petnaest. I koji je jednostavno poznat svom krugu saradnika kao “Petnaest”.
Place ovih izabranih naucnika su u prosjeku po pola milliona dolara godisnje (dvostruko vece od place predsjednika SAD). I to bez odbijanja poreza, jer zvanicno ovi ljudi ne postoje sa identitom pod kojim su rodjeni. Velika vecina zivi u naselju nedaleko od laboratorija. Skromne trosobne kuce i polovna auta ne odaju male “bogatase”. Zapravo, niko ne zivi luksuzno niti se razbacuje novcem. Vecina donira novac dobrotvornim organizacijama.
********
Kenova lampa osvjetljava drugu prostoriju. Melvin i ja smo bez rijeci. Kao ljudi koji prvi put dodju u velegrad i vide sve one nebodere i koji ne zatvaraju usta od cudjenja i iznenadjenja.
PROJEKAT “ANTICKA STRIJELA” (23)
Sjeverni Novi Meksiko
Septembar 2004
Izmedju prve i druge prostorije dijelio nas je uski prolaz duzine desetak metara. Blago je zaokretao. Kenova svjetiljka je obasjala svodove druge prostorije. Ponovo okrugla soba, cetiri metra radijusa, sa svodovima visokim sest metara. Perfektno uglacani zidovi. I, naravno, nova slika na zidu.
Nebesko plava boja dominira pozadinom. Izduzeni krugovi se uklapaju jedan u drugi. Vanjski omotac je ispisan hijeroglifima. U dnu slike je krajolik koji podsjeca na kamene pustinje Novog Meksika. Mjesec u gornjem desnom uglu.
Kenovo svijetlo i moja baterijska lampa idu prema slici. A onda mi se ucini da svijetlo isijava iz slike. Da li se ove slike krecu? To vise nije samo osjecaj dubine kada posmatram ove naslikane zidove.
Oni krugovi , koji se pretapaju jedan u drugi, podjsecaju na prolaz… iz novomeksickog krajolika prema nocnom nebu…
********
Profesor Stevens predaje arheologiju na Univerzitetu Novog Meksika. Njemu je, svojevremeno, predan artifakt, pronadjen u kanjonu, na analizu. Vrlo brzo je ustanovio da je rijec o predmetu vanzemaljskog porijekla: nedostupni materijali od kojeg je napravljen, hijeroglifi kakve dosada nije sretao, oblik i karakteristike uredjaja koji se nije mogao analizirati ni na koji nacin dostupan modernoj nauci. Stevens je putem e-mailova o otkricu obavijestio niz kolega i prijatelja. S obzirom da je u svojim pismima upotrijebljavao rijec vanzemaljski (“extraterrestrial”) alarmiran je centralni americki obavjestajni program koji cita i analizira sve e-mailove na Internetu. Zbog svoje sadrzine, e-mail je poslan na analizu u ACIO. Odatle ga je “Petnaest” proslijedio sefu osiguranja Evansu. Samo 36 sati nakon sto je profesor Stevens dobio artifakt, Evansova ekipa mu je bila na vratima kancelarije. Predstavili su se kao clanovi NSA (National Security Agency), artifakt proglasili predmetom od “nacionalnog interesa”, zaplijenili ga i odnijeli u svoje sjediste u Kaliforniji.
Crvenokosa, ljepuskasta (i pomalo bucmasta) Samantha Folten je zaposlena u ACIO odjeljenju Remote viewinga. Sa trideset pet godina odlikuje se razvijenim parapsiholoskim sposobnostima. Metode Remote viewinga (“mentalnih projekcija na daljinu”) su razvijane u nizu instituta i obavjestajnih agencija (CIA, FBI, NSA, ACIO, KGB, MI itd.) od 1970-ih godina do danas. Putem tih mentalnih projekcija “duse” agenata su u mogucnosti da odu na bilo koju tacku u prostoru i vremenu na Zemlji ili u svemiru i donesu informacije (audio i vizuelne). U razvoju ove tehnike najdalje je otisao kalifornijski ACIO i Labirint grupa, jer su njihove posjete i izvjestaji bili puno precizniji i detaljniji od ostalih. Samanthin sigurnosni nivo na kome se nalazi je unaprijedjen sa pet (prije novomeksickog projekta) na sedam.
Cetrdesetsedmogodisnji, prerano ocelavjeli, Darius McGavin je direktor odjeljenja Specijalnih projekata u okviru NSA (National Security Agency). Posto je NSA osnovala ACIO pocetkom 1950-ih godina (za proucavanje i primjenu pronadjenih vanzemaljskih tehnologija) i to u okviru odjeljenja Specijalnih projekata, formalno gledajuci, Darius McGavin je pretpostavljeni ACIO direktoru, mocnom “Petnaest”. Medjutim, ACIO vrlo uspjesno skriva svoje prave namjere od svog osnivaca tako da ni NSA ni Darius ne znaju obim ni dubinu njihovih projekata. Nekoliko puta su se pokusali infiltrirati, ali ih je ACIO specijalnim metodama (tehnikama parcijalnog brisanja memorije) vrlo brzo neutralisao. Darius McGavin je bio briljantan student gdje god je studirao: kao diplomac na Air Force Academy, na MIT-u (cuveni Massachusetts Institute of Technology) i kao doktorant na Yale-u. NSA ga je uzeo pod svoje kad je imao samo 23 godine. Za samo 11 godina Darius je dospio do mocnog polozaja sefa Specijalnih projekata i hiljada naucnika i niza obavjestajnih agencija ispod njega. Prema informacijama kojima Darius raspolaze on je svjestan da “Petnaest” prodaje “ciste supertehnologije” (razvijene od strane superiornijih civilizacija) eliti financijskih plutokrata koji vladaju svijetom i financijskim trzistima, kao “svjetska vlada” u sjeni.
Inkunabula je definicija za financijske vladare Planete. Izabrana grupa najbogatijih ljudi koji u svom posjedu drze najveci dio zlatnih rezervi, platine, dijamanata, ostalog dragog kamenja; kontroliraju izvrsne funkcije u americkim Federalnim rezervama, Medjunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci; posjeduju najvece svjetske banke; osnivaju i upravljaju elitnim organizacijama poput Bilderberg grupe, Trilateralne komisije ili Savjeta za medjunarodne odnose (britanskog i americkog); uz pomoc tehnologija i softvera dobijenih od organizacije ACIO i “Petnaest”, potpuno kontroliraju glavna svjetska financijska trzista i usmjeravaju ih u zeljenom smjeru. Poznato je da posjeduju tehnologiju kontrole vremenskih prilika (Pabulum seed). “Petnaest” ih je snabdjeo i sa nizom drugih visokotehnoloskih igracaka koje im pomazu da se igraju sa granicama drzava i pomjeraju politicku moc iz jednog centra u drugi. Zauzvrat, “Petnaest” ima neograniceni pristup financijskim resursima i politicku zastitu koji su mu potrebni za neometan razvoj tehnologije “putovanja kroz vrijeme”. Sastav Inkunabule je nekada bio selektirana grupa vladara i kraljeva; iako plava krv i dalje igra kljucnu ulogu, vrata su povremeno otvorena i za selektirane samostvorene bogatase. Inkunabula, doduse, nema apsolutnu moc na Planeti. Povremenu konkurenciju im prave neki aktualni politicari koji nisu njihovi clanovi, dijelovi obavjestajnih sluzbi, pojedine velike korporacije.
Doktor Neruda Jamisson je briljantni poliglota koji govori 30 razlicitih zivih jezika i dvanaest izumrlih. Najveci je svjetski ekspert za dekodiranje petroglifa i hijeroglifa. Clan je ACIO i Labirint grupe sa sigurnosnim nivoom trinaest. Rodjen 1949. godine u Boliviji, u Ameriku je dosao sa svojim ocem, takodje sjajnim naucnikom, koji je 1952. pronasao ostatke vanzemaljske letjelice u Boliviji. S obzirom da je uzeo dijelove motora sa letjelice, to mu je posluzilo kao orudje za pregovore sa Amerikancima, koji su mu (i njegovom sinu Jamissonu) dali drzavljanstvo i zaposlili ga u ACIO. Doktor Neruda je bio na celu projekta “Anticka strijela” od 1996. koji je istrazivao cudni artifakt i pecinu pronadjenu u Novom Meksiku, koje je iza sebe ostavila napoznata superiorna civilizacija. Nakon komparacije sa pismom i jezikom kultura Sumera, Maja i Anasazija, doktor Neruda uspijeva desifrirati hijeroglife te stupiti u kontakt sa tom civilizacijom sa zeljom da javno objavi istinu. Te njegove namjere onemogucava Labirint grupa; njegov nadredjeni Jeremy Sauders ga udaljava sa tog projekta i rasporedjuje na drugi. U strahu da ce na njemu primijeniti tehnologiju parcijalnog brisanja memorije, dr Neruda se odlucuje na bijeg. U proljece 1997. dr Neruda postaje prvi ACIO clan koji bez traga napusta ovu supertajnu organizaciju. Uspijeva izvaditi odasiljac/cip iz ramena tako da ga ne mogu vise lako pratiti. Zivot posvecuje trazenju preostalih sest pecina - “vremenskih kapsula”, slicnim onoj iz Novog Meksika. One su razbacane na svim kontinentima i kada se sve pronadju dobice se odgovor na pitanje kako razviti tehnologiju za odbranu Planete od prorokovane invazije 2011 godine.
********
(Svaki put kada e-mail krene u Internet mrezu, komparira se tekst pisma sa kljucnim rijecima koje su interesantne obavjestajnim agencijama. Tako, na primjer, ovaj danasnji tekst obiluje imenima i nazivima tehnologija koje mogu izazvati paljene crvenog svijetla.)
********
Prateci putanju komete na nocnom nebu 1773. Charles Messier je otkrio galaksiju koja danas nosi kataloski naziv M 51. Osam godina kasnije, njegov prijatelj, astronom Pierre Mechain je zapazio da tu galaksiju dodiruje nesto manja galaksija koja je katalogizirana pod nazivom NGC 5195. Trebalo je doci do sredine slijedeceg, XIX stoljeca i nesto sofisticiranijih teleskopa, kada je lord Rosse utvrdio da je galaksija M 51 spiralnog oblika.
To je bila prva spiralna galaksija koju je nasa civilizacija “otkrila”.
Daljnjim proucavanjem utvrdjeno je da je susjedna galaksija NGC 5195 takodje spiralna. Dakle, jedna veca i jedna manja spirala. Na udaljenosti od tridesetak miliona svjetolosnih godina od nase Planete.
Naravno, do danas smo otisli nekoliko koraka dalje u proucavanju kosmosa. Pretpostavljamo da poznati kosmos ima oko 20 milijardi takvih galaksija. A svaka pojedinacno, kao recimo M 51, imaju, u prosjeku, po 100 milijardi solarnih sistema.
Ipak, medju svim tim beskonacnim opcijama, ostaje cinjenica da su nasi teleskopi kao prvu spiralnu galaksiju otkrili bas M 51 koja ima svog manjeg spiralnog pratioca.
Na ulasku u Chaco kanjom, impresivna visoravan Fajada Butte, pri svom vrhu, ima uklesane petroglife Anasazija. Rijec je o dvije spirale: manjoj i vecoj, koje prate kretanje sunca i putem igre svjetlosnih zraka tacno odredjuju dane zimskog i ljetnog solsticija.
Da li je rijec o koincidenciji?
Ili su Anasazi, hiljadu godina prije “zvanicnog otkrica” duple kosmicke spirale, znali za galaksiju M 51, koja nije vidljiva ljudskim okom?
Ako su znali za te galaksije da li su do tih informacija njihovi vidovnjaci dolazili prilikom spiritualnih izleta?
Ili se rjesenje, ovog puta, krije u ovom, materijalnom realmu? Da li su Anasazi imali pristup tajanstvenoj pecini, podignutoj od strane nepoznate, superiornije civilizacije, na cijim su se zidovima mogli naci iste takve uklesane spirale sa nizom hijeroglifskih objasnjenja?
Pecina je bila udaljena samo nekoliko desetina kilometara od Chaco kanjona i Pueblo Bonita. Srca svijeta Anasazija. Odakle je sve pocelo. Godine 850.
********
Ken, Melvin i ja napustamo drugu komoru i ulazimo u mracni hodnik. Nakon desetak metara polukruznog uskog tunela ulaz u novu, trecu komoru. Identicna je po svom obliku prethodnim. Kruzna sa visokim svodovima. Na zidovima nova slika. U lijevom gornjem uglu stilizirani Kokopeli sa frulom i zvukom koji se radijalno siri u svim smjerovima. U gornjem desnom uglu lik covjeka sa rasirenim nogama i rukama. Odmah prepoznajem simbole koji su se nalazili na kamenim zidovima u naseljima Anasazija, njihove zastitnike. Ponovo zvjezdano nebo u pozadini, mjesec. Trokut, spirala, kruzna kapija sa hijeroglifima…
Na moja pitanja i odgovore u vezi Anasazija se baca novo svjetlo. Znao sam odranije da njihova kultura nije nastala sporim evolutivnim putem kao sto to oficijelna nauka pokusava dokazati. Oni su se jednostavno iznenada civilizacijski digli sredinom IX stoljeca u kanjonima Novog Meksika.
Njihovo poznavanje astronomije, koristenja energetskih tokova zemlje i sunca, upotreba frekvencije u svakodnevnom zivotu… sada postaje objasnjiva.
Tok misli mi prekida Melvin. Pita Kena da li je nesto drugo pronadjeno u ovim komorama kada su prvi put krocili u njih.
“Da. U svakoj komori je bio po jedan artifakt. U prvoj je, na primjer, bila posuda koja je ocigledno pripadala Anasazijima. U drugoj je bio kristalni pravougaoni objekat…”
Nastavljamo dalje. Imam osjecaj kao da se stalno spustamo niz ove hodnike i komore. Hodnici su mracni, vijugavi. Komore svaki put zasjaju svojim bojama i osjecajem da su slike vise nego tridimenzionalne; cetiri, pet dimenzija?
Prolaz prema drugom svijetu, njihovim tajanstvenim kreatorima…?
Napokon smo dosli do poslednje prostorije. Dvadeset trece po redu. Slika je na glatkom zidu, ali sve ostalo je drugacije. Pod je nedovrsen. Nema one gumirane mase. Da li su se originalni graditelji nasli u vremenskom skripcu pa nisu dovrsili ovu komoru?
Ili je ona namjerno ostala nedovrsena?
U cemu bi mogla biti simbolika ovog kompleksa.?
Dvadeset tri prostorije, povezane tunelima, u obliku spirale…
Nasa DNK ima 23 para kromozoma. Ova pecina ima 23 prostorije i imala je 23 artifakta… sto daje 23 para.
Oblik ovog pecinskog kompleksa je spiralni… identican spiralnoj DNK kromozomskoj liniji. Ono sto nasu vrstu cini posebnom u kosmosu je nasa DNK. Zasto je onda dvadeset treca komora nezavrsena?
Da li je nasa DNK, simbolicno gledajuci, nedovrsena? Sto bi to bilo sto nedostaje nasem genetskom kodu? Unaprijedjenje vrste? I, ako jeste, u kom smjeru unaprijediti vrstu? Misli mi smjenjuju jedna drugu. Znam da nasoj civilizaciji nedostaje da postanemo svjesni njene kosmicke komponente. I da dopunimo nasa materijalna cula (pet osjeta) sa spiritualnim. Cini mi se logicnim da nam se ostavlja poruka kojom nas upozoravaju da nas genetski sistem nije zavrsena prica. I da se nalazimo pred genetskim skokom koji ce unaprijediti vrstu.
U povratku pitam Kena da li su vrsena ispitivanja o starosti ovih komora i slika. Rece da se sa doktorom Nerudom vidio jos samo jedamput. Tom prilikom mu je Neruda rekao da je karbonsko odredjivanje datuma utvrdilo da su slike na zidovima nacrtane 850. godine.
Osamsto pedesete godine! Time je odgovorio na niz mojih pitanja. Anasazi su, dakle, imali uzore koji su im pomogli da formiraju naprednu civilizaciju u sredistu kamenih pustinja i kanjona.
Melvin je bio u pravu kada me je pozvao na ovaj put. Rasvijetljavanje misterije Anasazija je zapocelo.
INDEX IMENA I POJMOVA
(SA BROJEM POGLAVLJA U KOJEM SE POJAVLJUJU)
A
Akoma, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Albuquerque, moderni polumilionski grad, Novi Meksiko, (1)
Al Wetherhill, arheolog i rančer (1896.), (1), (11)
Anasazi, spiritualno i astronomski razvijena civilizacija američkog Jugozapada, X-XIII stoljeće, (1), (2), (3), (4), (5), (6), (7), (8), (9), (10), (11), (12), (13), (14), (15), (16), (17), (18), (19)
Andrew Douglas, astronom, Arizona (1929.), (3)
Antelope House, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona (18)
Antonio de Narbona, španjolski zapovjednik (1805.), (18)
Apači, skupina srodnih indijanskih plemena, Novi Meksiko (1)
Arizona, američka drzava, (1), (6), (8), (11), (13), (15), (16), (17), (18), (19)
Aztec, naselje Anasazija, Novi Meksiko, (3), (9), (10)
Azteci, srednjevjekovna meksička civilizacija, (5), (16)
B
Balcony House, naselje Anasazija, Mesa Verde, Kolorado (11)
Betatakin, naselje Anasazija, Navaho National Monument, Arizona, (16)
Black Mesa, “crna mesa”, pustinjska kamena zaravan, Arizona, (15)
Bloomfield, moderni gradić, Novi Meksiko, (9)
C
Canyon de Chelly, središte nekoliko naselja Anasazija, Arizona, (17), (18), (19)
Canyon del Muerto, središte nekoliko naselja Anasazija, Arizona, (18)
Carlos Castaneda, američki autor (1988.), (13)
Carravahal, meksički vodič (1849.), (6)
Casa Chiquita, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
Casa Rinconada, naselje i observatorija Anasazija, (6)
Cayon Group, naselje Anasazija, Hovenweep, Juta, (14)
Chetro Ketl, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (5),(6)
Chichen Itza, grad Maja, Yucatan, Meksiko (16)
Chimney Rock, naselje i observatorija Anasazija, Kolorado (19)
Chinley, Navaho indijanski trgovački punkt, Arizona (17)
Cibola, mitska oblast americkog Jugozapada sa sedam zlatnih gradova, (1)
Citadel, naselje Anasazija, Wupatki National Monument, Arizona (19)
Cliff Palace, naselje Anasazija, Mesa Verde, Kolorado (12), (13)
Cocopa, indijansko pleme, Arizona (15)
Copan, grad Maja, Honduras (19)
Coronado State Monument, arheološki park i muzej Anasazija, (1)
Coronado, don Francisco Vasquez de (1540.), (1)
Cortez, moderni gradić, Kolorado (13)
Cosmos Mindeleff, arheolog (1882.), (18)
Č
Čako kanjon (Chaco canyon), središte svijeta Anasazija, Novi Meksiko, (1), (2), (3), (4), (5), (6), (7), (8), (9), (10), (12), (13), (14), (15) (16), (19)
Četvrti svijet, prema legendi Hopi indijanaca, svijet u kome danas živimo, (16), (17)
D
Dave Wilson, Navaho vodič (2004.), Canyon de Chelly, Arizona, (17), (18)
Dendrokronologija, znanstvena metoda za utvrđivanje starosti biljaka, (3), (19)
De Miera, španjolski istraživač (1770.), (8)
Dine (“ljudi”), Navaho zovu sebe tim imenom, (17)
Don Huan Mates, meksički šaman (1988.), (13)
Druga Mesa, oblast u rezervatu Hopi indijanaca, Arizona, (16)
Durango, gradić, Kolorado, (11)
E
Earl Morris, arheolog (1934.), (9), (10)
E.L. Hewit, arheolog (1930.), (9), (10)
Erland Nordenskiöld, švedski istraživač (1891.), (11)
Esteban, vodič konkvistadora (1540.), (1)
F
Fajada Butte, astronomska observatorija Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (2), (14)
Face Rock, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona, (18)
Farmington, moderni gradić, Novi Meksiko, (1), (9), (10)
Flagstaff, moderni gradić, Arizona, (19)
Four Corners Monuments, četveromeđa americkih država Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona, (15)
G
Goodman Point, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
Grand Canyon (“Veliki kanjon”), mjesto odakle su Anasazi i Hopiji, prema legendi, izašli iz Zemljine utrobe na ovaj svijet, (13), (15)
Grasshopper Ruins, naselje Anasazija, Arizona, (15)
Gustav Nordenskiöld, švedski baron i istraživač Mesa Verde kanjona, (11), (13)
H
Havasu, kanjon u Arizoni, (15)
Havasupai, indijansko pleme, Arizona, (15)
Havikuh, naselje Zuni indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Hemenway House, naselje Anasazija, Mesa Verde, Kolorado, (13)
Hemez, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Henry Jackson, fotograf i istraživač (1877.), (5)
Hernan Cortez, španjolski konkvistador, XVI stoljeće, (16)
Hisatsinom, Hopi naziv za Anasazije, (9)
Hokoham, savremenici Anasazija, Arizona i Novi Meksiko, (15)
Holly House, naselje Anasazija, Hovenweep National Monument, Juta, (14)
Hopi, indijansko pleme, sljedbenici običaja Anasazija, (1), (2), (4), (6), (12), (13), (15), (16), (17)
House of Many Windows, naselje Anasazija, Mesa Verde, Kolorado, (13)
Hovenweep Castle, naselje Anasazija, Hovenweep National Monument, Juta, (14)
Hovenweep House, naselje Anasazija, Hovenweep National Monument, Juta, (14)
Hovenweep National Monument, arheološki park sa naseljima Anasazija, Juta, (14), (15)
Hungo Pavi, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (3), (6)
J
James H. Simpson, poručnik američke vojske (1849.), (6), (18)
J. W. Hewkes, arheolog (1917.), (14)
Javapai, indijansko pleme, Arizona, (19)
John Newberry, geolog (1859.), (9)
John Weterhill, istraživač svijeta Anasazija (1891.), (11)
Juma, indijansko pleme, Arizona, (15)
Juta, američka savezna država, (1), (5), (6), (14), (15)
Jute, skupina srodnih indijanskih plemena, Kolorado i Juta, (1), (11)
Junction Ruin, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona, (18)
K
Kačina, trostruki simbolizam kod Hopija: prirodne sile, maske i lutke, (13), (16)
Kajenta, jedan od tri građevinska stila Anasazija zajedno sa Čako i Mesa Verde stilom, (16)
Kanzas, savezna američka država, (1)
Keet Steel, naselje Anasazija, Navaho National Monument, Arizona, (16)
Kin Kletso, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6), (7)
Kit Carson, pukovnik američke vojske (1863.), (18)
Kiva, kružna gradjevina sa astronomskim karakteristikama, mjesto okupljanja i izvodjenja spiritualnih obreda Anasazija, (3), (4), (5), (6), (7), (8), (9), (10), (12), (14), (15), (19)
Kočiti, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Kokopeli, simbol plodnosti za niz civilizacija obje Amerike, “Kazanova Anasazija”, (17)
Kokopelimana, žena Kokopelija, (17)
Kolorado, savezna američka država, (1), (2), (5), (6), (8), (10), (11), (12), (13), (15), (16), (19)
Kuana, gradić Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Kukulkan, božanstvo Maja, (16)
L
Laguna, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Lancaster Ruin, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
La Plata, planinski vrh i astronomski orijentir Anasazija, Kolorado, (12), (13)
Ledge Ruin, naselje Anasazija, Mesa Verde, Kolorado, (13)
Lomaki, naselje Anasazija, Wupatki National Monument, Arizona, (19)
Long House, naselje Anasazija, Mesa Verde, Kolorado, (13)
Lowry, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Arizona, (19)
M
Magollon, savremenici Anasazija, Arizona, (15)
Maje, civilizacija u Centralnoj Americi, (2), (3), (8), (15), (16), (19)
Marcos de Nica, španjolski fratar (1539.), (10)
Maricopa, indijansko pleme, Arizona, (15)
Massacre Cave, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, (18)
Mesa Verde, kanjon i Nacionalni park, arheološki park sa nizom naselja Anasazija, Kolorado, (1), (10), (11), (12), (13), (14), (16), (19)
Metonski ciklus, mjesečev 18,5-o godišnji ciklus koji su pratili astronomi Anasazija, (2), (12), (19)
Mishongovi, naselje Hopija, Arizona, (16)
Moctezuma, poslednji Aztečki vladar, Meksiko, (16)
Mojaves, indijansko pleme, Arizona, (15)
Monte Alban, ceremonijalno i astronomsko središte, Oaxaca, Meksiko, (19)
Montezuma Basin, arheološki park sa naseljima Anasazija, Kolorado, (19)
Montezuma Castle, naselje Anasazija, Arizona, (19)
Montezumin Izvor, vodena oaza sa ruševinama nekoliko naselja Anasazija, Arizona, (19)
Mormoni, bijeli doseljenici u Juti, (11)
Mud Spring, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
Mummy Cave, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona, (18)
N
Navaho, skupina srodnih indijanskih plemena, Arizona i Novi Meksiko, (1), (4), (5), (6), (10), (11), (13), (15), (17), (18)
Nazca linije, kompleks geometrijskih i zoomorfnih figura u kamenoj pustinji Perua, (8)
New Alto, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
Northern Star, zvijezda Sjevernjača, božanstvo Navaho indijanaca, (15)
Novi Meksiko, savezna američka država, (1), (3), (4), (5), (6), (7), (8), (9), (10), (11), (15), (18), (19)
O
Oklahoma, savezna americka država, (1), (16)
Old Oraibi, najstarije naselje Hopija, Arizona, (16), (17), (18)
P
Pahana, prema legendi Hopija “dugoočekivani izgubljeni bijeli brat”, (16)
Palenque, grad Maja, Chiapas, Meksiko, (19)
Pedro de Tovar, španjolski konkvistador (1539.), (16)
Penasco Blanco, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
Phoenix, moderni milionski grad, Arizona, (19)
Piktoglifi, astronomski i spiritualni simboli Anasazija uklesani u kamenu, (2), (18)
Piktografi, astronomski i spiritualni simboli Anasazija nacrtani i obojeni na kamenu, (12), (17)
Pictograph Point, nalazište petroglifa Anasazija, Mesa Verde, Kolorado, (13)
Prijeteća stijena, gigantska stijena koja je kolapsirala na Pueblo Bonito, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (4)
Prva Mesa, oblast u Hopi rezervatu, Arizona, (16)
Pueblo Alto, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
Pueblo Bonito, naselje-središte svijeta Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (3), (4), (5), (6), (8), (10), (16)
Pueblo del Arroyo, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6), (10)
Pueblo indijanci, skupina od devetnaest indijanskih plemena, sljedbenici običaja Anasazija, Novi Meksiko, (1), (2), (3), (4), (6), (12) (16)
Q
Quetzacoatl, božanstvo Azteca, Meksiko, (16)
R
Red Mesa, “crvena mesa”, pustinjska visoravan, Arizona, (15)
Richard Weterhill, istraživač svijeta Anasazija (1896.), (5), (11), (12)
Rimrock House, naselje Anasazija, Hovenweep, Juta, (14)
S
Sand Canyon, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
Sandia, rezervat Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
San Isidro, moderni gradić, Novi Meksiko, (1)
Santa Ana, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Santo Domingo, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
San Pedro, rijeka, Novi Meksiko, (1)
Scorpion, zvijezdana konstelacije “škorpije”, Navaho božanstvo Gah heet’e’ii, (15)
Shiprock, moderni gradić, Novi Meksiko, (13)
Shungo Pavi, naselje Hopija, Arizona, (16)
Sinagua, savremenici Anasazija, Arizona, (15)
Sipapu, simbolična veza dva svijeta i dvije dimenzije kod Hopi indijanaca i, pretpostavlja se, kod Anasazija, (2), (13)
Sleeping Ute Mountain, “usnuli Juta”, sveta planina plemena Jute, Kolorado, (15)
Sliding House, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona, (18)
Spider Rock, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona, (18)
Spruce Tree House, naselje Anasazija, Mesa Verdem Kolorado, (13)
Sun Temple, “sunčev hram”, observatorija Anasazija, Mesa Verde, Kolorado, (12), (13)
Supai, geološki sloj, Canyon de Chelly, Arizona, (17)
T
Tasavuh, Hopi naziv za Navaho indijance, (16)
Teksas, američka savezna država, (1)
Teotihuacan, monumentalni centar drevnih civilizacija Meksika, (8), (19)
Tikal, monumentalni centar Maja, Guatemala, (19)
Tohađili, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Tolteci, mudraci drevnih civilizacija Meksika, (2), (5), (19)
Treća Mesa, oblast u rezervatu Hopija, Arizona, (16)
Tseyi, “u stijeni”, Navaho naziv za Canyon de Chelly, Arizona, (17)
Tsin Kletzin, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
Tula, glavni grad Tolteka, Meksiko, (16)
Tuzigoot National Monument, arheološki park sa nekoliko naselja Anasazija, Arizona, (19)
U
Una Vita, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
Unit Type House, naselje Anasazija, Hovenweep, Juta, (14)
Y
Yellow Jacket, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
Yucca House, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
W
Walapi, indijansko pleme, Arizona, (15)
Walpi, naselje Hopi indijanaca, Arizona, (16)
W.D. Huntington, lider mormonske ekspedicije (1854.), (14)
White House, naselje Anasazija, Canyon de Chelly, Arizona, (18)
Wijiji, naselje Anasazija, Chaco kanjon, Novi Meksiko, (6)
William Prescott, autor “The Conquest of Mexico”, (9)
Wilson Ruin, naselje Anasazija, Montezuma Basin, Kolorado, (19)
Wukoki, naselje Anasazija, Wupatki National Monument, Arizona, (19)
Wupatki, naselje Anasazija, Wupatki National Monument, Arizona, (19)
Wupatki National Monument, oblast sa nekoliko naselje Anasazija, Arizona, (19)
Z
Zia, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko, (1)
Zuni, pleme Pueblo indijanaca, Novi Meksiko (1)
Semir Osmanagić, autor i istraživač, u svojoj novoj knjizi, dolazi do neočekivanih zaključaka o naprednoj civilizaciji Anasazija.
Obilazeći nekoliko desetina naselja Anasazija u kanjonima i kamenim pustinjama Novog Meksika, Kolorada, Jute i Arizone, autor pronalazi dokaze spiritualnih, astronomskih i građevinskih uzleta civilizacije koja je trajala 300 godina da bi misterioznim egzodusom s kraja XIII stoljeća nestala u dubinama planetarne historije.
Semir Osmanagić je nedavno objavio zapažene knjige: “Tragovima Atlantide” (Zagreb, 2003.) nakon posjeta drevnim gradovima od Perua do Meksika; četverotomni ciklus “Alternativna historija” (Sarajevo, 2004) koji je proglašen izdavačkim poduhvatom godine; te istraživačko-putopisnu studiju “Svijet Maja” (Sarajevo, 2004) nakon obilaska četrdesetak gradova Maja u džunglama Centralne Amerike.
Autor živi u Houstonu, SAD. Kontakt e-mail: osmanagic@msn.com